copy by ivan vk......

ovu sliku sam vec vidio par puta.....potresno.....ona spodoba,drugi sa lijeve strane je slobodan rajic-buba....bivsi nogometas vuteksa....paradoks je da je do prije koju godinu zivio u vukovaru(u patkovicevoj ulici,na sajmistu....tako sam cuo,vidio ga nisam).....mislim,ima takvih jos jako puno po vukovaru( na sajmistu,naselju petrova gora,borovu......),zive tamo,rade i ponasaju se kao da se nikad nista nije dogodilo....

to je tesko za reci,kakvo misljenje ima domace stanovnistvo,znas kako je kod nas,koliko ljudi-toliko cudi,tako se kaze jel'?????

mogu govoriti u moje ime....pocnimo od mercepa i njegovog kurcenja po gradu i gradskim sluzbama u osmom mjesecu te 91' godine...totalno je zloupotrebljavao svoj polozaj koji je tada imao u samom gradu,bilo je prodavanja oruzja(za po ondasnjih 300 maraka moga se kupiti "kalasnjikov")to naoruzanje su kupovali i srbi i hrvati kod njega,pa je bilo prodaje drzavnih stanova,odvodenje srba(neki to stvarno nisu zasluzili) na informativne razgovore a neki su zavrsili i u dunavu(o toj temi bi se dalo nadugacko i nasiroko pricati i pisati ali mislim da joj ovdje nije mjesto)....kratko i jasno,taj "vukovarski napoleon" nije niti pomjene zavrjedio......

zadro.....bio je u borovu i komandovao obranom,istinska legenda i heroj....dosta autoritativan,ali smiren i spasen,kako se kaze...cuo sam dosta o njemu i to samo naj bolje......

dedakovic.....mile je dobio uputstvo da organizuje obranu grada i to je bio,mogu reci,dosta tezak zadatak,bilo je tu po vukovaru svakavih grupa i grupacija(zng,hos,dobrovoljci sa svih mogucih strana itd,itd)..to je sve trebalo staviti pod jednu komandi i mogu reci da mu je to djelimicno uspjelo i obrana grada je funkcionirala kako je trebalo,naravno dok je bilo mogucnosti da se djeluje po napadacu(municija,granate)....najvise nas je iznenadila vjest da se mile seli u vinkovce i da ce  iz vinkovaca probati probiti obruc koji je onda nekako postajao sve uzi i uzi oko vukovara....zamisli si to,ti si tamo i jos uvjek vjerujes u nesto sto se nece dogoditi,nadas se pomoci koja ne stize....totalno ubistvena situacija,.uzas....e,sada zasto su njega istukli i sta su od njega trazili moze se samo nagadati......vjerujem da se radilo o novcu iz vukovarskog sdk-a.....kratko i jasno,mile je vjerujem sve naj bolje probao ali i njemu je bilo jasno da spasa nema......

borkovic......sta je drugo mogao nego da kaze "izvlacenje"?????...nista mu drugo nije preostalo.....vec sam jednom spomenio da je dobio vruci krompir koji se nije mogao drzati na dlanu....

jos samo da napomenem,da je jedan dio obecanog oruzja i slicnih sredstava dosao do vukovara,nema sanse da bi bilo pokolja u bolnici,da bi jna i njihovi poltroni grad zauzeli.....nikad,pa ni onda......ovom prilikom ne bi trebalo zaboraviti i "vrane" i njihovu zracnu podrsku koju su dali vukovaru(govorim o poklonima sa neba),dakovcanima koji su branili naselje luzac,varazdincima,zagrepcanima,dalmatincima koji su takoder bili u gradu....svim znanim i ne znanim herojima toga vremena,a takvih je bilo,vjeruj mi,jako,jako puno.....tim "malim ljudima" bilo je jasno da se slavonija i hrvatska tih mjeseci branila u vukovaru........

a o gospodi koji su onda sjedila u kancelarijama u zagrebu........nekom drugom prilikom.....neka prode jos malo vremena.......

Samoborac u Vukovaru branio svoj Samobor

Vukovar su branili i brojni građani iz drugih dijelova Hrvatske. Jedan od njih je i Nikica Burić iz Samobora kojeg je većina suboraca poznavala samo po nadimku Samoborac. U to vrijeme Samoborac je imao 33 godine, roditelji su mu završavali radni staž u Njemačkoj i pripremali se za povratak u Domovinu, a on je odlučio prijaviti se u Hrvatsku vojsku jer je kaže vidio da bez oružanih sukoba nema ni osamostaljenja naše zemlje.

- Ja sam u Vukovaru branio svoj Samobor jer mi je bilo jasno da se moj grad neće obraniti nigdje dalje već u Vukovaru gdje je tada bila najveća bojišnica, pojašnjava Samoborac. I tako je on nakon završene obuke u Rakitju, umjesto u Dubrovnik na južno ratište kamo su ga zapovjednici željeli poslati, već krajem kolovoza 1991. godine došao u Vukovar izvidjeti situaciju. Ubrzo se vraća u svoju bazu u Rakitje gdje okuplja 70-ak vojnika s kojima se polovicom rujna vraća u Vukovar. Već tada u grad se više nije ulazilo normalnim putovima, granate su zasipale grad i bila bi ludost punim autobusom vojske voziti se cestama.
– Zbog toga smo od Bogdanovaca ušli pješice u Vukovar, a sjećam se da nam je tada vodič bio danas pokojni Mandić, navodi Samoborac. Dočekali su ih zapovjednici Ivica Arbanas i Anđelić (doktor), a Burić je raspoređen na Sajmište gdje mu je zapovjednik bio Petar Kačić koji je nažalost poginuo u obrani grada Vukovara.
- Gledajući svakodnevno televizijske nastupe vodećih vukovarskih političara koji su vapili za pomoć, jednostavno sam bio opčinjen i odlučio sam pomoći koliko mogu, po cijenu vlastitog života, prisjeća se Burić odluke o dolasku u Vukovar. Burić se i danas prisjeća svoje fasciniranosti hrvatskim braniteljima koji su bili odjeveni u svakodnevnu odjeću tipa traperice, majice i tenisice jer odora nisu imali.
– Mi smo došli potpuno opremljeni u odore hrvatske vojske, a oni koji su se svakoga dana borili protiv neprijatelja, to su činili u svakodnevnoj, civilnoj odjeći, kaže Burić. Odjeća je predstavljala manji problem, jer hrvatski su vojnici tada imali kako kaže Samoborac puškice naspram tenkova JNA, granate su već padale svakodnevno na grad, a oni su bili nevjerojatno hladnokrvni. – To me je fasciniralo i jednostavno sam se osjećao još hrabriji jer sam shvatio da su ti dečki spremni položiti i svoj život za svoj grad i svoju državu Hrvatsku, navodi Burić.

Smjena zapovjednika

U Vukovaru se svakodnevno ginulo. Ginuli su naravno i zapovjednici koji su se baš zbog te činjenice izmjenjivali možda i brže nego igdje u svijetu.
– Prvo mi je zapovjednik bio Kačić. Kada je on ranjen, tu je dužnost preuzeo Anđelić, a za glavnog zapovjednika je postavljen Velimir Đerek koji je također poginuo u bitki za Vukovar i to u listopadu. Njega je naslijedio Ivan Poljak, a ja sam tada odlukom zapovjedništva postavljen za njegova zamjenika, nabraja Burić. Početkom studenog 1991. točnije 6. studenoga poginuo je i Poljak te je za zapovjednika Sajmišta postavljen Josip Tomašić Osa, a Burić je nastavio biti njegovim zamjenikom i to je tako trajalo sve do pada grada. U manje od tri mjeseca od običnog vojnika postao je zamjenik zapovjednika 1. bojne 204. brigade.
– Ja sam poslije Vukovara bio još 13 godina u Hrvatskoj vojci, prošao sam sva ratišta po Hrvatskoj, ali takvu hrabrost kao u Vukovaru, nisam nigdje susreo. To je bilo nešto iznimno, neopisiva hladnokrvnost i hrabrost koju od neobučenog vojnika nitko ne očekuje, to nigdje više nisam susreo, rekao je Burić. Uz domaće Vukovarce, grad su od nemjerljivo jačeg neprijatelja branili i dečki iz Đakova, Varaždina, Pule, Zagreba i drugih dijelova Hrvatske, a svi su bili svjesni da u Vukovaru ustvari brane svoj grad.

Briga o civilima

Brinuti o civilima u takvoj situaciji nije bilo nimalo lako. Burić se prisjeća da je svojim vojnicima zabranio korištenje mlijeka u prahu koje je moralo ostati za djecu, a svaki je vojnik, kaže, ustvari imao vrlo malo vremena i za razmišljanje o jelu.
- U džepu smo imali po komad kruha i paštetu ili nešto slično, ležao si uz cestu i u pauzi između dva napada to si pojeo i gotovo. Nismo ni razmišljali o tome kada i što jesti. Djeca i briga o njima su nam bili prioritet tijekom borbe za Vukovar, pojašnjava Burić. Civila je u gradu bilo jako puno. Gotovo svaka druga kuća, navode svjedoci imala je pun podrum ljudi koji su se sklanjali od napada jer čim je netko bio vani mogao je stradati i to su svi znali. Ipak, postojale su situacije koje se nisu mogle izbjeći jer je trebalo donijeti vodu za piće, drva za vatru i sve je to netko odradio.

Više poginulih nakon rata nego u borbama

Prva bojna Sajmište brojila je 950 boraca. Od toga je ranjeno njih 185, poginulo je 118 boraca, dok se nestalima vodi 141. U srpskim koncentracijskim logorima završilo je 142 borca sa Sajmišta, mnogi od njih su u tim neljudskim uvjetima i od stalnih mučenja izgubili život, pa se samim tim i broj poginulih povećava. Od početnog broja nestalih osoba, veći je dio posmrtnih ostataka pronađen te se nestalima vodi još oko 50 osoba. Burić kaže kako mu je već nakon mjesec dana Bitke za Vukovar bilo jasno kako je ova bitka izgubljena ukoliko ne stigne pomoć izvana. – Nama je svakodnevno 10-ak ljudi bilo ranjavano, a dnevno nam je znalo poginuti i pet do šest dečki. Mi smo tako dnevno gubili 20-ak ljudi od kojih se manji dio vraćao u stroj, ali nas je svaki dan bivalo sve manje, navodi Samoborac. Uz to, stalo je bio prisutan i umor jer su se napadi od polovice listopada zahuktavali i nije baš bilo vremena za odmor i spavanje. Oružje, odnosno streljivo, je također nestajalo, a novo nije stizalo.
– Znao sam da u takvim uvjetima, ako pomoć ne dođe, mi možemo izdržati najduže do Nove godine, ali nažalost ni to se nije obistinilo, kaže Burić. Da će se Vukovaru pokušati pomoći, računali su svi. Zapovjednici i borci su bez prestanka naglašavali realnost situacije i tražili pomoć, civili nisu vjerovali da su ostavljeni na milost i nemilost neprijatelju, a upravo se tako dogodilo. Ni hrvatski narod nije vjerovao da Vukovar neće dobiti pomoć, međutim pokazalo se da je Zagreb ipak bio predaleko i da su neki drugi interesi bili važniji od ljudskih života kao što se i danas ponekad događa.
A u Vukovaru je scenarij bio svakoga dana isti: ujutro u 9 sati Srbi su preko ozvučenja puštali Marš na Drinu i zatim pozivali Hrvate na predaju. Branitelji su na te provokacije, kaže Burić, odgovarali «ovo je naš grad, a Vi se vratite otkud ste došli», jer se znalo da je ogroman broj srpskih vojnika stigao iz Srbije.
– Također smo svakodnevno apelirali na stanovnike Grada srpske nacionalnosti da odustanu od daljnje borbe jer da uništavaju i svoj Grad, «pa ovdje su rođeni, ali to njima ništa nije značilo. Oni su jednostavno bili zaluđeni velikosprskom ideologijom». Nakon takvog uvoda počinjali su pješački napadi, a granate su padale non-stop.
- Kada granata ne bi pala 20-ak minuta pomislili smo što je sad? Zar nas više ne napadaju? Pješački su napadi, sjeća se Burić, bili sve učestaliji i branitelji su se morali povlačiti prema središtu Grada. Kada su Srbi shvatili da ih svojim pješačkim napadima ne mogu ugroziti, počeli su granatirati kuću po kuću i tu nije bilo opstanka.

Maloljetni borci

Među braniteljima Vukovara bilo je i maloljetnih mladića. Koliko su oni bili spremni za borbu, kako su došli u situaciju da uzmu pušku u ruke, to je sad nebitno, ali oni su u Bitki za Vukovar pokazali iznimno visok moral i veliku hrabrost. Domaćih Vukovaraca bilo je dosta jer mnoge od njih rat je jednostavno zatekao na kućnom pragu i tu nema velikih priča; uzeli su oružje u ruke i odrasli preko noći. Bilo je tu, međutim, i mladića sa strane koji su svjesno došli u rat, a nisu bili punoljetni. Od 57 HOS-ovaca, njih 20 je bilo maloljetno.
– To je po meni najveća tragedija Vukovara jer je u obrani grada stradalo jako puno malodobnih i mladih ljudi. Jedna od najtežih situacija mi je bila kad je metak prozujao pokraj mog lica i ubio jednog mladog branitelja iza mene. U tom sam trenutku zavapio Bogu da pogodi mene, a ne njega. Takvu sam valjda sreću imao da sam preživio iako sam u svakom povlačenju bio zadnji baš zato da sačuvamo živote onih mlađih branitelja, priča Samoborac.

Proboj - put užasa

Odluka o proboju donesena je 17. studenoga. Tog dana svi su bili pod teretom stvarnosti: municije više nije bilo, tek nekoliko okvira, a neki nisu imali ni toliko. Bilo je ili ići u proboj ili se predati. S obzirom da su vukovarski Hrvati vrlo dobro znali tko su i kakvi njihovi neprijatelji, predaja nije dolazila u obzir. Tako je na izbor ostao samo proboj, a Samoborac se prisjeća kako je on postavio pitanje ranjenika na što mu je Osa odgovorio da je povjerenik za Grad Vukovar Marin Vidić Bili dogovorio s ravnateljicom bolnice Vesnom Bosanac da ranjenici ostanu u bolnici i da im se ondje ništa neće dogoditi. Sa Sajmišta je krenula kolona oko 190 ljudi među kojima je bilo i civila, odnosno žena i djece. Na čelu kolone bio je zapovjednik Tomašić –Osa, a na kraju kolone njegov zamjenik Nikica Samoborac. Prije polaska dogovoreno je da će komunicirati preko motorola i tako je i bilo sve dok nisu prešli Vuku. Međutim, noć je bila užasna, kiša je padala bez prestanka i motorole su se ispraznile te je kolona razdvojena na više skupina.
- Noć je bila strašna. Kiša je padala takvim intenzitetom da nisi mogao raspoznati osobu ispred sebe, a kamoli nešto drugo. Moja skupina je brojila 25 boraca, ostali smo zadnji, ali smo praktički bez većih problema stigli do Vinkovaca, kaže Samoborac. Sjeća se da je dan bio kao noć; vjetar je toliko puhao da je neprestano ljuljao kukuruz tako da četnici, iako su imali promatračnice na okolnim stablima, nisu primijetili branitelje koji su hodali kroz kukuruz. Brinuo se Samoborac što u njegovoj skupini nije bilo ni jednog domaćeg čovjeka koji je poznavao teren već su sve bili branitelji iz drugih gradova koji nisu imali pojma gdje se nalaze ni gdje su Vinkovci.
– Tada smo odlučili: idemo polagano i u sela ne ulazimo jer nismo znali što su Srbi okolo okupirali, a što ne. Znali smo da su Vinkovci naši i to nam je bio cilj, sjeća se Burić. Put do Vinkovaca trajao je dva dana i dvije noći, ali su na kraju sretno stigli u Vinkovce gdje su Nikicu Samoborca dočekali Alemka Mirković i Josip Esterajher. Oni su ga otpremili na autobus za Zagreb gdje su u isto vrijeme stigli i njegovi roditelji koji su se nakon zaslužene mirovine vratili u svoj Samobor. Nakon Vukovara, Samoborac se oko mjesec dana odmarao, a zatim nastavio svoj ratni put sve do potpunog oslobođenja Hrvatske. On danas nema zdravstvenih posljedica, ne sanja bojišnicu, smrt svojih suboraca ili slične traume koje se događaju mnogim braniteljima i mišljenja je da je on jednostavno takav. Smatra da je sudjelovanje u Bitki za Vukovar pa i u drugim akcijama bila njegova kršćanska dužnost i ni jednom nije zažalio zbog takve odluke. Danas, 15 godina nakon obrane Vukovara, smatra da Hrvatska mora Vukovaru pomoći puno više nego što to sada radi.
– Ako '91. nije bilo mogućnosti da se pomogne Vukovaru, sada ih ima. Ne vidim razloga da sada, 2006. godine hrvatska vlast ne daje financijsku pomoć Vukovaru jer on je zakinut. Vukovar je zakinut, a dao je za ovu državu sve, kategoričan je Samoborac. Iako sudjeluje u obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, Samoborac često i bez službenih povoda obilazi grobove svojih suboraca, pogotovo onih pokopanih na zagrebačkim grobljima. I danas tvrdi da se moral koji je vidio u Vukovaru ni s čim ne može mjeriti.
Piše Amalija Lovrić