Malo je tko, tko je poznavao prilike u Vukovaru i u susjednim Vinkovcima, mogao očekivati, da je moguća u bivšoj općini Vukovar pobjeda onih, koji su za demokratske promjene, kao što je bilo normalno očekivati da upravo te snage u Vinkovcima pobijede.

Upravo ta činjenica, ti rezultati prvih višestranačkih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj odredit će sva zbivanja u nekoliko ratnih godina na ovom području. Bivša vukovarska općina je po popisu stanovništva iz 1991. godine imala relativnu hrvatsku većinu, jer su od 84.189 stanovnika Hrvati činili 36.910 stanovnika, dok je Srba bilo 31.445. Susjedna je vinkovačka općina po popisu stanovnika iz iste godine imala 98.415 stanovnika od čega su Hrvati bili 78.813, osječka je općina imala 165.253 stanovnika, od čega su Hrvati bili 110.934 stanovnika, županjska je općina imala 49.813 stanovnika, od čega su Hrvati 42.960. Ovaj sastav stanovništva, koji je na rečenom području činio apsolutnu hrvatsku većinu, nije smetao velikosrbima da ovo područje proglasi "vekovnim srpskim teritorijem".
Vratimo se izborima i njihovim rezultatima za općinu Vukovar, po kojima je u tri Vijeća skupštine općine od 114 odbornika bilo 46 Hrvata, 42 Srbina, 17 Jugoslavena, 4 Crnogorca, 1 Musliman, 1 Mađar, 1 Rusin, 1 Ukrajinac i 1 Bugarin. Po stranačkoj pripadnosti 59 odbornika su imali tobože reformirani komunisti, 26 HDZ, 18 je nezavisnih, 7 iz Socijalističkog Saveza, po 1 iz Saveza socijalističke omladine, sindikata, poduzeća i skupine građana. Ova činjenica će se ubrzo promijeniti, jer će većina Srba bez obzira u kojoj su stranci bili kada su bili izbori, prijeći u novoformiranu Srpsku demokratsku stranku, koja je bila izrazito i isključivo velikosrpska. Ovo će naravno, vrlo rano pokazati, već u ljeto 1990. godine kuda sve to ide i utjecat će izravno na tijek obrambenih priprema. Obrambene pripreme su dakle morale teći mimo i izvan vlasti, koja je u to vrijeme bila u Vukovaru. Zato treba znati da je i u to najranije vrijeme sve ono što je Vukovar u obrambenom smislu činio i dobivao stizalo iz susjednih Vinkovaca, što je potpuno prirodno i logično.

Počeci obrane Vukovara
Isto tako je prirodno i logično da ovo područje u kojem se odvijala bitka za Vukovar, a koje je uglavnom područje današnje Vukovarsko-srijemske županije, bude prvo na udaru. Kopnena granica prema zemlji otkuda se pripremala evidentna velikosrpska agresija bila je duga 119, a ona na Dunavu 60 kilometara. Prvo razdoblje obrane Vukovara vođeno je od strane Hrvatske demokratske zajednice i njenog predsjednika za bivšu općinu Vukovar Tomislava Merčepa. Naoružavanje je teklo istim onim putevima kao i u ostalim dijelovima zemlje i osnovna je značajka da je oružja bilo daleko manje nego što je trebalo, a i daleko manje nego što je bilo ljudi spremnih za obranu. Važno je za istaknuti da je nakon događaja u Borovu Selu dotadašnji predsjednik Skupštine općine Vukovar Srbin, Slavko Dokmanović otišao iz grada i otvoreno stao na stranu pobunjenih Srba. Vlada Republike Hrvatske imenovala je za povjerenika vlade Marina Vidića- Bilog, koji će često upozoravati na probleme koji su postojali u obrani. Obrana Vukovara u tom ranom razdoblju, a i duboko u ljeto 1991. godine temeljila se na teritorijalnom načelu, odnosno, organizirana je po Mjesnim zajednicama. Karakter ove obrane uz slabu naoružanost je slaba koordinacija između Iloka i Vukovara, a pogotovo među Mjesnim zajednicama.
Hrvatsko vrhovništvo je uočavalo važnost obrane ovoga područja i slat će ovdje pripadnike ZNG, posebice iz prve brigade, koji će osnovati male vojarne na Principovcu, Opatovcu i Novim Čakovcima, gdje će uporno vježbati, ali i pokazati da Hrvatska ne misli ovo područje predati bez otpora. Početkom srpnja 1991. godine započeo je ustroj 4. bataljuna treće brigade ZNG, koji će biti jedina snaga, koja će moći prihvatiti niz okršaja na raznim dijelovima obrane bivše općine Vukovar. Krajem lipnja i početkom srpnja jugovojska je na kopnenu granicu s Republikom Hrvatskom dovela jake snage, pa je uz snage Novosadskog i Tuzlanskog korpusa, sada tu i Prva proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda. Do sredine srpnja, tu će jugovojska imati gotovo 10.000 vojnika uz znatnu potporu oklopnih borbenih vozila, njih oko 450, te 70 haubica i topova iznad 122 mm i 20 VBR-a.
Ovo razdoblje bitke za Vukovar može se označiti kao vrijeme u kojem jugovojska uspijeva koristeći se domaćim Srbima, koje su organizirali, stvara tzv. tampon zone i kada u Borovu Selu i Negoslavcima stvara uporišta otkuda ima namjeru riješiti pitanje zauzimanja Vukovara. Oko 15. kolovoza 1991. gospodin povjerenik Vlade za općinu Vukovar, Marin Vidić-Bili traži da se na čelo obrane vukovara dovede profesionalni vojnik. Tako će do dovođenja tog profesionalnog vojnika obrana bivše općine Vukovar biti bez osobe koja će voditi obranu. Obrana je i dalje organizirana u Mjesnim zajednicama, tu su i snage Policijske uprave Vukovar, te pripadnici četvrte bojne ZNG kojima je na čelu Stipan Radaš. Treba svakako reći da je ta dva tjedna važnu ulogu imao Ivica Arbanas i Pero Perić. Možda i najpresudnije razdoblje u obrani Vukovara dogodit će se potkraj kolovoza, odnosno, sve započinje 24. kolovoza kada su u popodnevnim satima zrakoplovi jugovojske napali položaje ZNG na silosu Đergaj i Borovo naselje. Ivica Arbanas će iz stožera TO nazvati zapovjednika vojarne i tražiti da poruče u Novi Sad generalu Biorčeviću da će srušiti zrakoplove ako se napad ponovi. Nastalo je kratko zatišje, no između 17 i 18 sati zrakoplovi su ponovno napali, a Luka Andrijanić iz sela Brusnice kod Bosanskog Broda dobiva zapovijed od Ivice Arbanasa, da otvori vatru. Luka Andrijanić će iz trocijevnog protuzrakoplovnog topa ispalivši 152 metka srušiti dva naprijateljska zrakoplova. Sljedećeg dana će kamion koji je iz vukovarske vojarne svakodnevno vozio hranu vojnicima jugovojske u Borovu Selu naići na minu. Jugovojska će tvrditi da je kamion pogođen ručnim bacačem i krenuti će u odmazdu u Borovo naselje, dio Vukovara u kojem je, zahvaljujući prirodnom vođi Blagi Zadri, obrana bila i najbolje organizirana.

Tijek bitke
Te subote 25. kolovoza zapravo je započela bitka za Vukovar, a u gradu je uz opću oglašena i zračna opasnost. Tenkovi su iz vojarne uz oklopne transportere izašli na ulice Grada, tukli su minobacači i zrakoplovi. Tijekom bitke zapovjednik vukovarske vojarne kapetan Čurčin će zatražiti prekid vatre, kako bi kod podvožnjaka na bogdanovačkom putu izvukli dva oštećena tenka. Ovaj prekid će jugovojska iskoristiti i postaviti šest tenkova na cestu između Vukovara i Bogdanovaca, čime je i zadnji i jedini izlaz iz Vukovara prema zapadu bio zatvoren. Sljedećih nekoliko dana vodit će se borbe u kojima će neprijatelj ostati bez nekoliko svojih oklopa, a u Borovu naselju će se utvrditi obrana od desne obale Dunava uz rub naselja do silosa Đergaj. Ono što je jugovojska još uspjela zbilo se 28. kolovoza kada s istoka izlazi na Vučedol i ukopava svoje tenkove, čime je Vukovar i s te strane zatvoren.
Tih dana su u Zagrebu boravile razne skupine Vukovaraca tražeći oružje i novog zapovjednika. Sigurno je da su ljudi na terenu vidjeli što se sprema i zato su tako uporno uvjeravali čimbenike u Zagrebu da im se žurno i konkretno pomogne. Činjenica je da se nakon ovoga stanje u oružju popravilo, ali i dalje je riječ o lakom pješačkom oružju i da je u Vukovar na samom kraju kolovoza stigao Mile Dedaković-Jastreb i Branko Borković. Prvo što je Dedaković učinio s ciljem da se ujedine sve snage u obrani Vukovara, bio je dogovor u Policijskoj upravi Vukovar s načelnikom Stipom Pole koji je prihvatio da policija bude potčinjena jednom zapovjedniku. Drugo je pitanje zapovijed o prekidu vatre, izuzev krajnje nužde dok se ne upozna sa svim zapovjednicima obrane i ljudima na terenu. Ova zapovijed je imala i cilj da se spriječi bespotrebno rasipanje ionako malih količina strjeljiva. Novo zapovjedništvo nije imalo puno vremena i toga je bilo itekako svijesno, jer da su u pravu pokazati će se već 5. rujna 1991. godine. Tog dana je jugovojska izvela nejžešći napad otkada je krenula u otvorenu agresiju na ovaj grad. Taj napad je odbijen, a jugovojska je zastala i očito tražila rješenje za Vukovar.
Desetak dana kasnije, to novo rješenje će se početi ostvarivati navalom jugovojske na Sajmištu i na Trpinjskoj cesti 14. rujna. Treba reći da je u ranijim napadima, s kraja kolovoza i početka rujna, jugovojska jasno izrazila svoje namjere i da se više nije mogla kriti iza ideje o razdvajanju snaga u sukobu. Tog 14. rujna jugovojska je koristila ratno zrakoplovstvo, brodove riječne ratne flotile, teško topništvo koje tuče i iz Vojvodine, minobacače,VBR-e i bilo je jasno da će se pokrenuti oklopi i pješaštvo. Napad istovremeno kreće iz smjera Negoslavaca, Petrovaca i iz vukovarske vojarne. Najžešća borba se razvila kod Kuginog groblja, kod vukovarske vojarne, kod tvornice Vuteks, te u Radničkom naselju i Naselju Josipa Cazija. Bilo je sasvim jasno da neprijatelj želi ovladati Sajmištem i strvoriti izravnu vezu sela Negoslavci s vukovarskom vojarnom i Naseljem Petrova gora, odnosno, Švapskim brdom. Svoj naum neprijatelj će ostvariti, iako je pretrpio velike gubitke, a tu će prvi put počiniti odmazdu nad civilima. Ovdje je primijenjeno i Zadrino pravilo koje je proizašlo iz Dedakovićeve zapovijedi, a ono kratko glasi "Pusti pješaštvo, tuci tenkove".
Gotovo istovremeno neprijatelj je krenuo i na Borovo naselje, gdje je težište udara na Trpinjskoj cesti. Krenuli su i od naselja Crepulja iz Borova Sela, no tu nisu uspjeli doći ni do prvih kuća i tu će od Doma tehnike na Dunavu do kafića "Slon", na cesti Borovo naselje-Borovo Selo tako ostati do zadnjeg dana obrane Borova naselja. Nažalost, tako neće biti na Trpinjskoj cesti, jer će branitelji biti primorani povući se do križanja ulica. Bilo je to povlačenje koje je imalo smisla, jer se zapravo taj izgubljeni dio Trpinjske nije mogao braniti, zbog toga jer je to isturena ulica.
Za prvi dan borbi izviješće iz vukovarskog zapovjedništva obrane govorilo je da je neprijatelj ostao bez 17 tenkova i 1 zrakoplova, a da mu je živa sila u napadu prepolovljena. Sve to nije pokolebalo neprijatelja i on je sljedećeg dana 15. rujna već od 7,20 sati krenuo ponovno na Sajmištu, a oko 10 sati i na Trpinjskoj cesti. Isto se događa i 16. rujna, no ovaj dan se vidjelo da je neprijatelj težište udara prenio na Trpinjsku cestu. Iako je 17. rujna dogovoreno primirje u Igalu, koje je trebalo stupiti na snagu 18. rujna, to za Vukovar nije vrijedilo. Generalštab je računao da će sredinom rujna u sedam dana riješiti pitanje Vukovara, no već prva tri dana novih borbi su pokazala da to neće biti tako.
Kako na Trpinjskoj nije išlo i kako je svaki pokret neprijateljskog oklopa doveo do povećanja groblja tenkova, 18. rujna neprijatelj će se pokrenuti od Bršadina i uspjeti izbiti na Bobotski kanal. Ovaj kanal će ipak biti dovoljna prepreka koju neprijatelj do kraja bitke za Vukovar neće svladati, iako je ušao u Vinogradsku ulicu i Ulicu Vase Đurđevića. Najvažnije je reći da je obrana Vukovara pokazala da funkcionira kao savršeni orkestar, koji ima izvanrednog dirigenta. Brzina donošenja odluka i neizmjerna hrabrost, samoinicijativa i domošljatost branitelja je pokazala da je moguće suprotstaviti se tromoj, napuhanoj vojsci, kojoj je način zapovijedanja zasnovan na hijerarhiji, bez obzira koliko oružja ima. Hrvatski branitelji su imali jasan cilj i bili su izuzetno motivirani, jer su branili svoj kućni prag i svoju domovinu. Shvatili su da su dobili priliku imati svoju nezavisnu i samostalnu državu. Što je neprijatelj imao za cilj i što je nekome u Srbiji značila velika Srbija? Oni koji su osmislili agresiju, znali su da je moguće taj rat opravdati jedino na način da se prizivaju na mržnju temeljenu na mnogim izmišljenim zločinima u Drugom svjetskom ratu.

Analiza
Ono što je u obrani Vukovara važno istaknuti, to je činjenica da je obrana postala jedinstvenija i povezanija, no i dalje s problemom nedostatka oružja. Stajalište Dedakovića je bilo da se treba provoditi načelo aktivne obrane, pa će stalno tražiti veće angažiranje svih u vukovarskom okruženju, kako bi se sam Vukovar rasteretio. Treba reći da je neprijatelj potkraj rujna krenuo u zauzimanje onih mjesta iz kojih je njegovo zauzimanje Vukovara moglo biti ugroženo. Kratka kronologija tih zauzimanja pokazuje da su 2. rujna zaposjeli Berak, a od 20. rujna do 2. listopada zauzet će Tovarnik, Ilaču, Slakovce, Nove i Stare Jankovce, Petrovce, Đeletovce, Marince i Cerić. Zajedničko svim ovim zauzimanjima je da je hrvatska obrana pružila otpor, što je neprijatelja usporilo, a usporilo ga je i to što se provodila neviđena pljačka zaposjednutih hrvatskih mjesta.
Neprijatelj će u dva navrata pokušati zauzeti Nuštar i to 3. i 5. listopada, no zahvaljujući upornoj obrani to neće uspjeti. Fenomen u obrani je svakako selo Tordinci u kojem je obrana izdržala do 25. listopada. Ipak treba reći da je zauzimanjem Marinaca Vukovar stavljen u potpuno okruženje i da je time potpuno odsječen od ostatka Hrvatske. Što se tiče Iloka, Bapske i Šarengrada, tu se neprijatelj odlučio za "pregovaranje", koje će završiti tako da je to područje 17. listopada iseljeno. Međunarodna zajednica je ovome bila svjedokom, no evidentni genocid nad desetak tisuća Hrvata i Slovaka nije htjela priznati već uvodi termin etničko čišćenje.
Događaji s kraja rujna i početka listopada još više su zakomplicirali obranu Vukovara, a obrana će se voditi u Bogdanovcima, te u Borovu naselju i samom Vukovaru. Dok je veza Vukovara i Borova naselja bila održavana asfaltiranom prometnicom Vukovar- Borovo dotle je veza s Bogdanovcima održavana kolskim putevima kroz kukuruze, pa će ta prometnica dobiti ime Kukuruzni put. Bez obzira na to, Bogdanovci će funkcionirati gotovo besprijekorno i zadat će velikih problema napadaču. Uz domaće branitelje, tu su važnu ulogu odigrali pripadnici HOS-a, koji su u potpunosti bili potčinjeni zapovjedništvu obrane Vukovara. Bogdanovci će ostati zapamćeni i po činjenici da se i tu stvaralo pravo groblje neprijateljskih oklopa.
Dok je Vukovar svakim danom sve više postajao legendom, gradom junakom i moralnim uzorom, svakom Hrvatu kojemu je Hrvatska u srcu, neprijateljske obavještajne službe su poduzimale sve kako bi kompromitirale obranu i unijele razdor među Hrvate. Cijelim arsenalom metoda i oblika specijalnog rata po Hrvatskoj uzduž i poprijeko djelovali su oni, koji su htjeli po svaku cijenu vidjeti Hrvatsku na koljenima. Zapovjedništvo obrane je s pravom tražilo više pomoći, što objektivno Hrvatska nije mogla, a kako je vrijeme odmicalo, prema Zagrebu su upućene optužbe, koje su tvrdile da je na djelu izdaja. Ovo je od strane neprijatelja maksimalno iskorišteno i oni su vjerojatno autori parole o zamjeni istočne Hrvatske za zapadnu Hercegovinu, a sada one koja kaže "Padne li Vukovar, pasti će Zagreb". Nažalost, do dana današnjega ovo pitanje nije do kraja istraženo, pa ni poduprijeto činjenicama i dokumentima.
Zagreb je grozničavo tražio rješenje, jer je to vrijeme kada je na svim ratištima neprijatelj vršio silni pritisak. Tako se sve više počelo govoriti o humanitarnom konvoju koji bi u Vukovar dovukao humanitarnu pomoć, jer je u gradu gotovo 15.000 civila, od kojih skoro 20% djece, a iz grada bi izvukao ranjenike vukovarske bolnice. Za vukovarski konvoj je bio zainteresiran i međunarodni Crveni križ, promatrači Europske zajednice i Liječnici bez granica. Da bi se plan ostvario, trebalo je uvjeriti jugovojsku da ga dopusti i jamči sigurnost. Sigurno je da je jugovojska pristala onda kada je procijenila da bi od konvoja mogla imati koristi. Jugovojska je time željela popraviti negativan utjecaj duge opsade i prikazati se svijetu kao čimbenik mira, no najviše što ju je zanimalo jest preskupiranje snaga i zamjena lošeg zapovjednog kadra. Prvi konvoj će pokušavati ući u Vukovar od 11.- 13. listopada i od njega će koristi imati samo jugovojska. Drugi, koji će biti organiziran 18. listopada izvući će iz vukovarske bolnice 102 ranjenika, ali i tada će jugovojska mijenjajući smjer ulaska i izlaska uspjeti potpuno prekinuti svaku vezu Vukovara i Bogdanovaca.
Situacija je u samom Vukovaru u prvim danima listopada bila sve teža, a zapovjednik Dedaković će o tome svjedočiti, da je on prvo, dok se moglo krajem rujna, poslao Borkovića da potakne pomoć Vukovaru. Reći će "Poticaj za to da se treba stići do Zagreba došao je od zapovjednika bojni i kada sam uvidio da je to jedini način, odlučio sam se za proboj prema Vinkovcima". Prvo što će u Vinkovcima Dedaković shvatiti, bila je činjenica da nije problem u Vinkovcima, kao što su oni u Vukovaru vjerovali, jer je i taj grad teško krvario i vodio bitku za svoj opstanak. Istog dana kada je Dedaković stigao u Centar obavješćivanja u Vinkovcima, glavni stožer Hrvatske vojske poslao je zapovijed, s datumom 11.10.1991. koju je potpisao general Tus po kojoj se trebaju angažirati sve raspoložive snage koje trebaju odbaciti neprijatelja od puta Vukovar-Vinkovci preko Marinaca i da se "braniteljima Vukovara i stanovništvu pruži pomoć i osigura evakuacija preko 200 ranjenika". Za zapovjednika snaga angažiranih u proboju određen je dopukovnik Mile Dedaković. O tome što se dogodilo razgovarao sam s većim brojem sudionika i svi se slažu da je ostvaren početni uspjeh i da su gotovo dosegnuti Marinci, kada su Liječnici bez granica ultimativno zatražili da se napad obustavi. Kada je to učinjeno, tada smo imali gubitke i više nije bilo moguće učiniti ništa. Dedaković je uspio stići do predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana i objasniti mu situaciju, a zapovjednik operativne skupine Vukovar-Vinkovci-Županja postati će Mile Dedaković. Dobiti će odriješene ruke da poduzme sve kako bi se Vukovar branio, a zapovjedništvo ove skupine započelo je na sve strane tražiti pomoć za obranu i deblokadu Vukovara.
Prikupljeno topništvo prema čestim Dedakovićevim tvrdnjama, koje će sljedećih dana precizno tući i nanositi neprijatelju velike gubitke produžit će uspješnu obranu Vukovara za gotovo 30 dana. Drugo, što će operativna skupina činiti, jeste neprekidna aktivna obrana prema Ceriću, Mirkovcima, Ostrovu, Gabošu, Karadžićevu i drugdje, a isto će se činiti prema cesti Šid- Vinkovci.
Sve što će činiti branitelji Vukovara, kojih je prema procjeni više od 50% došlo iz raznih dijelova Hrvatske, BiH, Vojvodine i petnaestak država svijeta i oni u Vinkovcima, ipak neće biti dovoljno. Pad Lušca 2. studenog, Bogdanovaca 10. studenog, ubrzat će pad Vukovara. Sredina studenog je vrijeme kada se više prema neprijatelju nije moglo učiniti ništa, pa ni dolazak 105. bjelovarske brigade. Branitelji Vukovara su očajnički pružali otpor, no Mitnica se 18. studenog odlučila na predaju. Zapovjedništvo i dio branitelja odlučilo se na proboj. Borovo naselje će još 20. studenog pružati otpor, a i tu se jedan dio branitelja odlučio na proboj, a većina na predaju.
Umjesto da predaja i zarobljavanje bude sukladno međunarodnom ratnom pravu, jugovojska će izvršiti odmazdu, nošena nevjerojatnom mržnjom. Postoje procjene da je ukupan broj onih koji su poginuli i onih koji su ubijeni i koji se još uvijek vode kao nestali, preko 3.000 branitelja i civila.

Zaključak
Hrvatski sabor je imenovao komisiju, koja je istražila razloge pada Vukovara i donijela zaključak, koji nema nikakvih temelja, a koji do današnjeg dana nije demantiran niti povučen, iako bi to bio minimum koji treba učiniti prema onima, koji su tako srčano i junački branili Vukovar. Drugo, što je nužno hrvatskoj javnosti objasniti, jest optužba upućena hrvatskom vrhovništvu iz Vukovara, kao i razlozi zbog kojih je uhićena većina onih, koji su zapovijedali obranom Vukovara.
Začuđuje izostanak većeg angažiranja hrvatskih intelektualaca u objašnjavanje istinitosti onoga što se dogodilo u Domovinskom ratu u Vukovaru. Publicističkih djela ima, ali to nije ni izbliza dovoljno. Potpuno je izostalo pisanje o toj temi hrvatskih, pa i stranih književnika, a isto je i s filmašima. Strani publicisti su se poprilično bavili Vukovarom i može se reći da su dobar, izuzev nekih, izvor za daljnje proučavanje ove naše bitke svih bitaka. Bitka za Vukovar proučavana je na mnogim Vojnim akademijama u svijetu i kod vojnih stručnjaka postoji za nju veliki interes.

Zaključujem da je neprijatelj na Vukovar angažirao 70% ukupnih snaga i sredstava ratne tehnike koje je uporabio u ratu protiv Hrvatske, da su branitelji Vukovara omogućili hrvatskoj vlasti 90 dana koji su bili iskorišteni za stvaranje vojnih formacija (brigada i samostalnih bojni) za mobiliziranje, za nabavu sredstava ratne tehnike i da su onemogućeni daljnji proboji i napadi neprijatelja prema Zagrebu jer su branitelji Vukovara neprijateljske snage demoralizirali, razbili i onesposobili za te zadaće.
Uvažavajući i cijeneći sve branitelje Hrvatske ipak je Vukovar i njegovi branitelji na pijedestalu u tom kontekstu.
Posebno smo ponosni na činjenicu da se Vukovar i njegovi branitelji niti ne spominju kao ratni zločinci jer mi to doista nismo ni bili.
Piše Mile Dedaković – Jastreb

POVRATAK MLADOG JASTREBA OBILAZEĆI KRIŽNE POSTAJE VUKOVARA
BRIGADIR BRANKO BORKOVIĆ IZNOSI NEPOZNATE PODATKE O OBRANI
GRADA HEROJA KOJI JE PAO 18. STUDENOGA PRIJE 14 GODINA:

KONVOJI SU NAM NOSILI SMRT

KOBNI PREGOVORI Dok je Rašeta u Zagrebu dobivao podatke direktno s terena, u metar, naši me pregovarači nijednom nisu tražili. Pa, nisu smjeli pregovarati o konvojima, a da ne pitaju zapovjednika obrane Vukovara, koje točke se dogovaraju! A to su radili, i onda su uvijek pravili ustupke Srbima na našu štetu, kaže Branko Borković

piše Joško Dadić
snimio Tomislav PRUSINA

Može nam imponirati kad se u Haagu priča o herojskoj obrani grada, o divnim primjerima herojstva koji su nezamislivi u svijetu, ali nikako ne može stajati teza da su Srbi počinili zločin ogorčeni čvrstinom obrane, jer to znači da su zločin počinili u afektu. Ovdje je na djelu bio sustavni zločin - kazuje nam umirovljeni brigadir Branko Borković, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, s kojim smo posjetili grad na Dunavu. U obilasku Vukovara i razgovoru s Mladim Jastrebom razjasnili smo ključne trenutke tromjesečne opsade grada, ali i porazgovarali o svemu što danas, 14 godina poslije, još muči vukovarske branitelje, i sve Vukovarce.
Tema je nebrojeno, a jedna je udarna - aktualni proces u Haagu Mili Mrkšiću, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu, kojima se sudi za pokolj civila na Ovčari, odvedenih iz bolnice.
- Haaška optužnica je tendenciozno zločesta i na neki način čak opravdava sve zločine do Ovčare. Ako govorimo o sustavnom zločinu, onda je on počeo 2. rujna 1991. godine u Berku, nastavljen je u u srpskoj ofenzivi vođenoj od 14. do 20. rujna, zatim redom u Tovarniku, Lovasu, Sotinu... Dakle, u svakom selu, svakome mjestu u koje su išle, u svaki dio Vukovara koji su okupirale, srpske snage su ubijale civile.

Sjećaš li se?

Postoji niz dokaza koji ukazuju na počinitelje zločina u Vukovaru, ali oni nisu nikada procesuirani. Svi ti zločini ne mogu se "pokriti" samo haaškim procesom toj trojici, i suđenjem u Beogradu, za istu stvar, a to je Ovčara, niti se Ovčara može svesti kao simbol svih zločina. Ovčara je bila zločin u nizu, i to treba jasno istaknuti - kategoričan je Branko Borković. Ta nepravda s početkom haaškog procesa, kaže, danas tišti vukovarske branitelje, ali i sve Vukovarce.
Prolazeći preko Mitnice, kroz Sajmište, Lužac, Bogdanovce, Trpinjskom cestom..., Borkoviću (koji je inače rodom iz okolice Zagreba, gdje i danas živi) slike i riječi samo su navirale, s detaljima, kao da je bilo jučer. Na ulicama ljudi mu prilaze, pozdravljaju ga riječima "sjećaš li me se", srdačno mu stišću ruku, tapšu ga po ramenima.
S posebnom gorčinom Mladi Jastreb se prisjetio dvaju humanitarnih konvoja koji su, kaže, samo nanijeli štetu obrani Vukovara. Naime, objašnjava on, budući da su Srbi uvidjeli da "Sajmištem, kojim su najviše nastojali ovladati, kako bi kontrolirali visoravan koja dominira samim gradom, više ne mogu prodrijeti dalje, pokušali su to s konvojima".
- Ta priča s konvojima je bila priča kako je neprijatelj htio ući u grad. Bilo da je to onaj prvi konvoj pomoći, koji je vodila pokojna saborska zastupnica Vera Stanić, pa je ostala zarobljena u vojarni, ili drugi, u organizaciji "Liječnika bez granica".Naša je vlast potpisivala sporazume sa srpskom stranom u Zagrebu, a da nitko nikada nije upitao ni mene ni druge lokalne zapovjednike o stanju na terenu - ističe Branko Borković te objašnjava kako su svi ti sporazumi o konvojima i primirja "potpisivani kad je to srpska strana tražila.

Zlokobni pravac

Znači, Rašeta je u Zagrebu dobivao podatke direktno s terena, u metar, dok me naši pregovarači nikada, nijednom nisu tražili, zbog čega sam i službeno, nekoliko puta, protestirao. Pa, nisu smjeli ni potpisivati ni pregovarati, a da ne pitaju zapovjednika obrane Vukovara, o čemu se pregovara odnosno koje točke se dogovaraju! A to su radili, i onda su uvijek pravili ustupke Srbima na našu štetu".
Za oba konvoja je, kaže Borković, iz Zagreba dobio nalog da ih propusti pravcem Nuštar — Marinci — Bogdanovci — Vukovar, iako je tako prijetila opasnost direktnog ulaska srpskih snaga u samo središte grada. No prvi konvoj Srbi su odvukli preko Petrovaca u Negoslavce, a zatim u vojarnu pod kontrolom JNA. "Iz vojarne su tukli po nama, da bi izazvali našu reakciju, sve naše ljude strpali su u gornje katove, a strance su držali dolje. I onda su konvoj cijeli opljačkali te ga drugi dan vratili natrag." Ipak, već s tim konvojem Srbi su dovukli dodatne snage u sam Vukovar, jer branitelji nisu mogli borbeno djelovati po njima.
Neprijatelju se nova prilika za manevar pružila 19. listopada, s konvojem "Liječnika bez granica". Branko Borković vodi nas do podvožnjaka ispod stare željezničke pruge i pokazuje nam gdje je bio uglavljen jedan srpski tenk, koji su branitelji uništili još 24. kolovoza, a Srbi ga nisu uspjeli maknuti. Iako se nalazio na njima bitnoj komunikaciji za napredovanje, upravo na toj ruti je poslije dogovoren prolazak konvoja.
- U micanju tog tenka vidjeli smo opasnost upada u grad. Jer srpske snage s tim uglavljenim tenkom automatski nisu imale daljnji prolaz. Zato su oni po svaku cijenu tražili da mi taj tenk izmaknemo. No, puštanjem kroz taj usjek, pustio bih ih u grad, izgubio bih pozicije, i Vukovar bi odmah pao - objašnjava Mladi Jastreb, a to dodatno argumentira činjenicom da je Veselin Šljivančanin na tu cestu 19. listopada pred televizijskim ekipama, što se može vidjeti na dokumentarnim snimkama, već slavio pobjedu nad Vukovarom.

Šljivančanin je pobijesnio

- U nemoći da promijenim dogovorenu rutu, donio sam odluku da konvoj ipak ne uvedemo tim pravcem. Dao sam nalog zapovjedniku Bogdanovaca da konvoj prihvati na ulazu u to susjedno mjesto i skrene ga na kukuruzni put koji smo mi kontrolirali, te uđe na Lužac. Kad se konvoj pojavio u Vukovaru, u bolnici, mimo srpske spoznaje, Šljivančanin je ostao šokiran. Zato su pobjesnili i u povratku napravili prepad na konvoj, te ga odvukli u minsko polje, plašeći ranjenike cijelim putem. Bez obzira što je stotinjak ranjenika tada izvučeno i spašeno, smatramo da su nam konvoji nanijeli veliku štetu. Jer, nisu nam donijeli nikakvu pomoć, a sa svakim njihovim odlaskom u Vukovaru smo se osjećali sve dalje, sve usamljenije - kazuje nam Branko Borković.

Junaci koji su uništili najviše neprijateljskih tenkova

Pukovnik Marko Babić, ujedno zapovjednik Trpinjske ceste, s još petnaestak prijatelja iz ulice, nakon pogibije dvanaest redarstvenika u Borovu Selu, stavlja se raspolaganje tadašnjem zapovjedniku, danas general-bojniku Blagi Zadri i Tomislavu Merčepu. Išli su u akcije, gdje god je trebalo. Babić kaže kako su u početku zapravo bili prvi neformalni interventni vod. Krajem svibnja 1991. godine, Blago Zadro ga postavlja za zapovjednika Trpinjske ceste. Osnivaju se krizni stožeri po mjesnim zajednicama.

Nismo mislili da bi moglo doći do rata
- Tada nisu bile vojne formacije, niti smo bili vojno obučeni. S obzirom da su to bili počeci, nismo niti razmišljali da bi do rata moglo doći jer smo smatrali da to Europa neće dopustiti, te da će sve završiti na nekim «čarkama» - prisjeća se Babić.
Nakon Borova Sela, priča zapovjednik Trpinjske ceste, srpske paravojne postrojbe iz svojih uporišta (srpskih sela, o.p.) su ih povremeno počeli granatirati minobacačima, topništvom.
- U početku je to bilo svaki drugi, treći dan, a kasnije svakodnevno, pa čak i nekoliko puta dnevno, naročito u drugoj polovini lipnja. Također su se četnici iz sela Borovo počeli uvlačiti u grad, u Novu Banijsku, Ličku, Kozaračku. Eskalacija nasilja nije bilo samo granatiranje, već su četnici počeli napadati i pješačkim naoružanjem, snajperima i mitraljezima, i noću i danju, a posebice su noću pucali po kućama te se hrvatsko stanovništvo počelo iseljavati – kaže on.

Prva oslobodilačka akcija
Prva veća akcija bila je 4. srpnja 1991. godine, po Babićevim riječima, to je prva oslobodilačka akcija u Domovinskom ratu koja je imala za cilj osloboditi samo jedan kvart u gradu Vukovaru. On osobno nije sudjelovao u toj akciji i ona se odvijala pod vodstvom Blage Zadre i Miljenka Filipovića, današnjeg generala Hrvatske vojske koji se nalazio sa skupinom svojih vojnika na Opatovcu sa zadaćom da obučava mlade koji su se prijavili u Zbor narodne garde. Akcija je u potpunosti uspjela. Govori se da je neprijatelj imao na desetke gubitaka dok su naši imali samo jednog poginulog.
- To je bila naša prva pobjeda u Vukovaru - kaže Babić. Nakon toga su pojačana granatiranja i u to vrijeme branitelji su dobili prvi minobacač prema kojem je u strojari izrađeno još nekoliko koji su bili bez nišanskih sprava. Prva granata koja je ispaljena s naše strane s pozicije mjesne zajednice Alozije Stepinac promašila je cilj po pravcu kilometar, a po daljini dva kilometra i pogodila dalekovod koji spaja pet srpskih sela, Pačetin, Bobotu, Veru, Trpinju i Lipovaču u kojima je nestalo električne energije. Naravno da je u tim selima zavladala panika. Počela je priča da su došle specijalne ustaške postrojbe, iako je to bila puka slučajnost. I poslije su se događale takve slučajnosti koje nisu imale logično objašnjenje.

Smjena Merčepa
U kolovozu dolazi zapovijed iz Zagreba o smjeni Tomislava Merčepa i tada je počeo svatko vući na svoju stranu, jer su ostali bez zapovjednika. Od Zagreba su branitelji tražili da pošalju stručne osobe koje će znati organizirati i voditi branitelje Vukovara koji su cijeli kolovoz bili bez zapovjednika. Neprijatelj je pojačao napade, a 24. kolovoza napali su ih i avionima. Bila su to tri super Galeba G-4, koji su granatirali silos na Đergaju. Tada su upravo s tog silosa oborena dva neprijateljska aviona, dok se treći zadimio i uspio otići put Beograda. Od tada su viđali samo MIG-ove.

Tenkovi na Trpinjskoj cesti
Već 25. kolovoza iz vukovarske vojarne poslali su kolonu tenkova na Trpinjsku cestu. Iako su branitelji na ulazu na Trpinjsku cestu postavili vagon, neprijatelj ga je uspio probiti i proći. Tada je počela borba u kojoj je poginuo Božo Bjonda, specijalac iz Lučkog, koji je u Vukovar došao s pokojnim Robertom Zadrom. I taj je napad uspješno odbijen, a u povratku do vojarne jedan je tenk ostao na vukovarskoj obilaznici s izlikom da je u kvaru. To je, naime, bila samo farsa, jer su time presjekli komunikaciju braniteljima. Već sutradan je uslijedio prvi pješačko-tenkovski napad na Vukovar. Bio je to prvi pokušaj zauzimanja Grada. Iz smjera Trpinje i Lipovače četnici su uz pomoć JNA, tenkova i transportera pokušali zauzeti Borovo naselje i ući u središte grada. Borbe su trajale cijeli dan i tada je poginuo Vinko Budimir-Slon i još nekoliko branitelja. To su bili i prvi bliski susreti s tenkovima, a prvi je tenk zaustavila ručna bomba koju je bacio Zoran Sablić. Nakon toga bilo je «primirje» sve do početka rujna 1991. Tada dolaze veliki i mali Jastreb.

Proboj
Na Trpinjskoj cesti je neprijatelj dnevno napadao i po tri puta u pet dana i nisu uspjeli proći. To je bio drugi žestoki napad na grad Vukovar. Treći je napad uslijedio 2. listopada 1991. s ciljem da Vukovar stave u potpuno okruženje što su i uspjeli. Četvrti napad je uslijedio 16. listopada kada je poginuo Blago Zadro i neprijatelj je tada promijenio taktiku. Išli su na nasilni prijelaz preko rijeke Vuke kod Bobotskog kanala sa zadaćom da Vukovar podijele na dva dijela. Imali su uspjeha dok se branitelji nisu reorganizirali i kada su ih odbili u kontranapadima i nanijeli neprijatelju goleme gubitke. Bila je to kulminacija bitke. Branitelji su kroz četiri ofenzive imali već puno poginulih i ranjenih. Najmanje je bio oko 1.000 ranjenih branitelja i oko 200 poginulih. Nije više bilo niti streljiva, a i nedostajalo je ljudstva. Posljednja, peta ofenziva počela je 3. studenog 1991. kada Srbi poučeni iskustvom odnosno neuspjehom kojeg su doživjeli kreću korak po korak na svim crtama obrane. Bio je to pakleni studeni u kojem Babić sa nekolicinom branitelja 13. studenog odlazi u proboj s nekoliko svojih suboraca da bi doveo svježe snage. Međutim, kako i nije bilo previše sluha za njihove vapaje nakon sastanka s pokojnim predsjednikom Tuđmanom i ministrom Gojkom Šuškom u Zagrebu, nakon povratka u Vinkovce pokušava doći do Vukovara, ali uzalud. Sve je već bilo gotovo.
Piše Jasenka Vrdoljak

Poslije Vukovarske bitke mijenja se doktrina ratovanja

Prema riječima pukovnika Marka Babića, takozvana JNA za potrebe veliko srpske ideje i potrebe Miloševića imala je zadaću čuvati Srboslaviju, odnosno čuvati Jugoslaviju bez Slovenije. U to vrijeme 1990. i 1991. godine domicilni su se Srbi pobunili protiv Hrvatske i tada je takozvana JNA krenula put Hrvatske da uvede «red» u pobunjenu Republiku. U tu je svrhu, kaže Babić iz pravca Beograda preko 100.000 srpskih vojnika krenulo na Hrvatsku. Njihova je zadaća bila ući u Hrvatsku i krenuti Posavinom i Podravinom put Zagreba. Cilj im je bio da se, kad padne Vukovar, Vinkovci, Osijek, Đakovo, u Zagrebu stvori toliko velik broj izbjeglica da bi se pod pritiskom i uz pomoć tadašnjih Labradora i drugih tajnih službi napravila pobuna u Zagrebu i srušila legalno izabrana hrvatska vlast i instalirale neke projugoslavenski orijentirane osobe. Tu bi, pojašnjava Babić, ostala Jugoslavija okrnjena bez Slovenije, Hrvata više nikad ne bi bilo, podijelili bi nas na Slavoniju, Dalmaciju, Republiku Dubrovnik i druge ovisno o planovima kakve su oni imali. Njihov je rezervni plan bio Velika Srbija, a to je potez od Karlobaga, Karlovca, Virovitice, ali ni to im nije uspjelo. Tada im je ostao plan C, a to je dio gdje su se Srbi u Hrvatskoj pobunili i nešto malo zauzeli. Zašto im nije uspio plan A i B već su bili prisiljeni na plan C koji nije bio održiv? Upravo iz razloga što je ta sila vojske koja je krenula na Hrvatsku odmah na ulazu u Vukovaru zaustavljena. - Mi koji smo tu branili na čelu s Blagom Zadrom, nismo znali tko nas napada i kolika je to sila. Da smo znali, tko zna možda bismo i mi pobjegli kao i velika većina. Jednostavno nismo znali da je bilo na tisuće tenkova i transportera, preko 100.000 srpskih vojnika što regularnih, paravojnih, njihovi lokalni Srbi, Beli orlovi, Dušan silni, srpske garde, Arkanovci, Knindže, Šešeljevci i drugi – ističe Babić. Dakle, ta njihova sila prvo je došla na Vukovar, a plan za zauzimanje Vukovara im je bio jedan dan kako bi nastavili dalje. Tada se u Hrvatskoj gdje god su se pojavile tenkovske postrojbe i jake snage JNA, ljudi uglavnom nisu niti suprotstavljali jer su bili zadojeni pričom kako je to četvrta sila Europe i kako se tenkovima ne može ništa. I sam se sjećam kako su govorili da kad gađaš tenk i ako ga nisi odmah pogodio ili uništio moraš bježati jer te on u roku nekoliko sekundi nađe. Ja sam se povodio za tim i tijekom rata sam koristio ta saznanja za koja sada vidim da su pogrješna. Prvi put gdje im je pružen otpor je bio ovdje u Vukovaru. Oni su mislili da ćemo se razbježati. Međutim, tu je bio Blago Zadro i nekoliko momaka, od Žutih mravi, Pustinjskih štakora do Turbo voda sastavljenog od dječaka 18, 19 godina koji nisu znali niti što je četvrta sila u Europi, niti što je tenk niti ih je to zanimalo. Bili smo naoružani ručnim kumulativnim bombama, RB-ima, osama i razmišljali kako ih uništiti. Naša je taktika bila pustiti ih da dođu blizinu od 50 do 100 metara, nije se smjelo promašiti jer nismo imali puno municije. Čekali bismo ih i gađali jednog, drugog, desetog, pedesetog, stopedesetog i tada je to bio veliki šok za sve. Prvo za one u Beogradu, a onda i za naše u Zagrebu jer ni oni nisu vjerovali. A onda su međunarodni promatrači koji su sve to gledali prosljeđivali informacije. Slali su i liječnike bez granica da se uvjere kako je to Siniša Glavašević izvješćivao misleći da to nije istina. Možda odlazim malo naširoko, ali je istina da je i za Washington i Moskvu vukovarska bitka toliko važna da se poslije nje mijenjaju doktrine ratovanja istoka i zapada. Do tada je primjerice NATO imao strah od sile ruskih tenkova jer kad 60.000 ruskih tenkova krene na Europu, tko to može zaustaviti? Oni su utrošili desetke pa i stotine milijardi dolara u razvoj protuoklopnih sredstava koje su se nakon Vukovarske bitke pokazale da su bile nepotrebne, da se samo srcem i hrabrošću sve to može zaustaviti.
J. Vrdoljak

decki, svaka cast na ovim tekstovima i clancima.

ne mogu vjerovati koje sam sve emisije propustil ovih dana kad nisam u Domovini

nadam se da ce biti repriza,nazalost ovdje gdje jesam trenutno,na Euro TV stanicama nitkjo se nije sjetil strahota koje su se dogadjale u Vukovaru,tim vise takve stvari ne smijemo zaboraviti,a ja samo velim neke se stvari mogu oprostiti ali nikad zaboraviti a Vukovar je jedna od tragedija koja se ne smije stvarno niti oprostiti,i zato imam samo jednu velkiku pohvalu za transparent koji sam ovdje proéital na sportnetu a izvijesili su ga navijaci Cibalie Ultrasi