Dokumentarac traje od 21.40 - 22.30 što je napokon za pohvalu da nešto traje duže od 30 minuta u vezi Vukovara...Repriza je u 03.50, ne vjerujem da će ti šta pomoći, ali eto da znaš.

molim te pozorno ga gledaj pa da mozes poslije ukratko ispricati strahote o tom napacenom gradu

Mitnica – neosvojeno uporište Hrvata

Iako je Mitnica gradska četvrt Vukovara s najvećim brojem građana hrvatske nacionalnosti, mnogi bi pomislili da je u takvim uvjetima lako organizirati sve pa i obranu, nije to baš tako. Vukovarci su se na Mitnici počeli organizirati vrlo rano, kada su vidjeli da se Srbima dijeli oružje. Te prve korake organiziranja obrane Mitnice započeo je Zdravko Komšić.

Po njegovim riječima, tek nakon ustroja brigade, odnosno zapovjedne strukture, (tada su branitelji već bili na položajima) zapovjednik na Mitnici je postao Ivo Šoljić zvani Joe. Njegovim zamjenikom imenovan je Pilip Karaula, tadašnji predsjednik Mjesne zajednice koji je posljednjih nekoliko dana obrane grada bio zapovjednik 2. bojne 204. brigade HV-a.

Tenkovi na Mitnicu

Prvi napad na grad zbio se 24. kolovoza kada je dijelom razrušen Dvorac Eltz, ali tog su dana, prema riječima Pilipa Karaule, i na Mitnicu ušli tenkovi JNA. – Imali smo puno dezinformacija i lažnih dojava o napadima na sela u blizini Vukovara i taj dan mi nismo reagirali na dojavu da nam rubom Dubrave dolaze tenkovi. Oni su kroz šumu rubnim dijelom ušli u Grad, a mi nismo reagirali. Tad su imali možda i priliku ući u Vukovar, ali to se nije dogodilo. Oni su uništili našu barikadu i rasporedili se na Vučedol, a tog dana imali smo i avionski napad i tada je sve počelo, priča Karaula. Nakon toga više nije bilo dvoumljenja što jest, što nije. - Pravilo je bilo ili ćeš pucati ili će u tebe biti pucano, kaže Karaula.
Kroz obranu Mitnice ukupno je prošlo 530 ljudi, ali kako ističe posljednji zapovjednik Mitnice Pilip Karaula, niti u jednom trenutku mi nismo imali toliko boraca na liniji. Osim stanovnika Mitnice, među njenim je braniteljima bilo i Našičana, Zagrepčana te Vinkovčana, a uz 204. brigadu Mitnicu je branila i policija koja je uz vukovarske policajce u svojim redovima imala i ljude iz Slavonskog Broda. Sveukupni broj branitelja na Mitnici tako dolazi do oko 700 branitelja.
- Jedni su dolazili, drugi su bili ranjeni ili su poginuli tako da ni u jednom trenutku svi sudionici obrane nisu bili na borbenim položajima, navodi Karaula. Civila je u to vrijeme prema slobodnoj procjeni bilo oko 4.000 što žena, djece, staraca i svi su oni tijekom tromjesečne opsade dali svoj doprinos.

Priča o Ivi Šoljiću

Pred sam kraj zapovjednik Mitnice Ivo Šoljić Joe imao je zdravstvenih problema sa srcem, a u te dane intenzivno se razmišljalo što će se dogoditi kada neprijatelj uđe u Grad. – Šoljić je uvijek govorio, narod će se kao i u svim ratovima spasiti barem djelomično, a nas će pobiti. Logično je razmišljanje da će četnici, takvi kakvi su i ne poštuju nikakve međunarodne konvencije, nas zapovjednike pobiti, kaže Karaula. Dodaje kako je tih dana Mladog Jastreba stalno tražio ljude s Mitnice za 1. bojnu.
– Mislim da je bio 13. studenoga kada je od Borkovića stigla zapovijed o smjeni Šoljića i postavljanju mene na njegovo mjesto i uz to je stigla druga zapovijed da odmah damo 20 ljudi za Sajmište. Ja sam se tome naravno usprotivio jer nam takvo rušenje morala u tim kritičnim danima stvarno nije trebalo, navodi Karaula. Međutim, Šoljić je to, po njegovim riječima, prihvatio objeručke jer je već bio pod velikim stresom i na ovaj se način mogao rasteretiti odgovornosti.
Proboj kao opcija izlaska s Mitnice brzo je otpao jer se nisu mogli ostaviti civili kojih je bilo previše da bi ih vodili u takvu operaciju. Jedina mogućnost koja im je preostala bila je predaja s ciljem spašavanja civila i tako su zapovjednici Mitnice pokušali spasiti svoje sugrađane koji nisu sudjelovali u borbama, ali nažalost, u tome nisu uspjeli. Šoljić je kao dojučerašnji zapovjednik bio svjestan da im živ u ruke ne smije i jasno je dao do znanja kako se neće predati. Nakon nekoliko dana razmišljanja odlučio je pokušati preplivati Dunav u čemu nije uspio jer ipak je bila druga polovica studenog i malo kome bi to uspjelo.

Pregovori za Mitnicu

- Srbi su nam često upadali u vezu i tražili pregovore s Jastrebom. Mi smo tada bili vrlo čvrsti u svojim nakanama da predaje nema, priča Karaula. Međutim, kada je Mitnica ostala u totalnom okruženju jer na Sajmištu je već bila okupacijska vojska, Borković je otišao i oni su postali svjesni da ovako dalje ne može.
– Iako smo i tog 17. studenog još držali sve položaje, već smo razbrojavali streljivo za pješačko naoružanje. Tada smo odlučili odgovoriti na njihov poziv za pregovore, prisjeća se Karaula. Zanimljivo je da Srbi, unatoč epitetu da su treća vojna sila u Europi (tada) i da oni sve znaju, nisu znali ni tko je Jastreb. Jer oni su uporno htjeli pregovarati s Jastrebom koji više uopće nije bio u Vukovaru i Karaula se našao u poziciji da ih uvjeri kako će on pregovarati za Mitnicu jer njima kodirano ime Joe nije značilo ništa.
- Tom prilikom doznao sam da oni sve vrijeme misle da je Jastreb Mate Viduka koji se školovao zajedno s tadašnjim pukovnikom Nebojšom Pavkovićem i to su bili njihovi podatci, kaže Karaula. Nakon dogovora o mjestu i vremenu sastanka sa Srbima, svi punktovi na Mitnici su obaviješteni da budu spremni za izlazak ako pregovori uspiju. Karaula u pratnji Komšića i Mandića koji ga nisu htjeli pustiti samog među četnike odlazi na groblje Dubrava te su prevezeni na Goldschmit. Ondje su dočekani s dužnim poštovanjem prema zapovjednicima iako na sebi nisu imali ni kompletirane odore hrvatske vojske. Pregovorima je bio nazočan i predstavnik Međunarodnog crvenog križa Nikolas Borsingger, a predaja je dogovorena pod uvjetom da neprijatelj jamči sigurnost za civile te da ih izvezu što brže do slobodnog hrvatskog teritorija.
– Oni su na to pristali i mi smo se vratili, obavijestili naše dečke da počnu izvlačiti civile i da se pripreme za predaju oružja, kaže Karaula. Formirala se kolona, civili su krenuli prema groblju, a iza njih su išli branitelji jer su na taj način zatvarali put četnicima koji su već ušli na Mitnicu od Slavije. Tako se dogodilo da neki ljudi s Mitnice nisu stigli doći na zborno mjesto (Veterinarska stanica) pa su ih četnici zarobili i završili su na Veleprometu. U toj koloni se prema Karaulinoj procjeni našlo između tri i četiri tisuće ljudi. Oružje je predalo 182 branitelja i reakcija neprijateljskih vojnika je bila zanimljiva.
- Čak pred nama su se čudili koliko nas je malo bilo jer su oni prema svojim informacijama očekivali puno veći broj. Oni su se rugali jedni drugima i to su čuli i drugi branitelji, ne samo ja, da «tko je to stao pred njih i tko se to njima odupirao?», sjeća se Karaula. Da im je bilo malo tih 200-tinjak branitelja, okupator je dokazao daljnjim ponašanjem prema civilima koji su razdvajani prema spolu pa je ipak i dio žena završio u logoru, odvajali su sve za koje su mislili da su nosili pušku, ali su se samo sakrili među civile i naravno sve vrijeme ti su isti civili prolazili već poznatu torturu srbo-četničkog iživljavanja.
– Mnogi me danas pitaju zašto su se moji ljudi presvukli u civilnu odjeću, a ja znam da se nisu presvukli već jednostavno nisu imali odore hrvatske vojske. Svatko je na sebi imao barem jedan dio odore, ali rijetki su imali cijelu odoru i normalno da im je odjeća nakon tri mjeseca nenormalnih životnih uvjeta bila najmanji problem, pojašnjava Karaula.
Hrvatski branitelji s Mitnice su odvezeni na Ovčaru gdje su prenoćili, ondje su popisani i sutradan su autobusima prevezeni u Srijemsku Mitrovicu. Tada je počelo »glavu dolje - ruke na leđa» i trajalo je devet mjeseci.
– Mi na Mitnici smo založili svoje živote za civile i na to sam ponosan, jer nam nedostaju tri čovjeka. A znamo da je bez obzira na težinu napada na Grad, više stradalo civila nakon okupacije nego boraca za vrijeme borbi, navodi Karaula. Po njegovim riječima nestao je jedan stariji čovjek koji je bio bolestan i Srbi su ga «spremili» u bolnicu, u Šidu je isto prošao još jedan stariji čovjek s Mitnice i Josip Oldiš - mladi branitelj s Mitnice koji je u Mitrovici doslovno zatučen. – Evo, ni te zločine unatoč prethodnim pregovorima, nitko nikada nije procesuirao, ogorčen je Karaula. Jedna skupina branitelja Mitnice s područja Dudika se odlučila za proboj i prošli su do Vinkovaca bez većih problema što samo svjedoči da su i drugi mogli ići istim putem, ali su kako mnogi kažu, iza sebe imali civile koje nisu mogli ostaviti.

Devet mjeseci pakla

Pilip Karaula je u logoru proveo devet mjeseci, od toga šest u samici. To mu je kaže valjda bio poseban tretman jer je bio zapovjednik, ali sve je izdržao. Već nakon 10-ak dana zatočeništva, Karauli su doveli srpske medije, bila je neka njihova televizija i on je pristao dati interwiev. – Pristao sam razmišljajući ako me televizija snimi, bar nekad će netko odgovarati za moju smrt. Ponadao sam se naravno da je snimka i neko jamstvo za izlazak iz zatvora, iako se kasnije pokazalo da ni to nije jamstvo za preživjeti u srpskom logoru, prisjeća se Karaula. Ispitivali su ga o položajima hrvatske vojske, pokušali su tvrditi da su na našim crkvama bila mitraljeska gnijezda pa su ih oni zato morali rušiti i tome slično. Karaula na takve provokacije kaže nije pristajao pa je često došlo i do svađe, a čak je i tada izjavio «da svaka država treba procesuirati svoje ratne zločince» misleći na njihove zločince, a oni su za sebe mislili da su demokratska država. Koliko su demokratični dokazuju i 15 godina nakon okupacije Vukovara kad im se zločinci slobodno šeću gradovima diljem Srbije. Pilip Karaula dugo nije bio u kontaktu sa svojom obitelji. Zatočen je, naime, posebno s jednom skupinom koja je bila izolirana od ostalih vukovarskih branitelja i dok su neki zatočenici već slali treću i četvrtu poruku, on se nije uspio javiti svojima. Postupak je bio da kada u logor dolaze predstavnici Međunarodnog crvenog križa, Karaulu odvode na nekakva ispitivanja ili čak besciljne razgovore s nekim od nadređenih, dok se ovi iz Crvenog križa ne udalje iz logora. Jednom takvom prilikom Karaula se slučajno susreo baš s predstavnicom Međunarodnog crvenog križa i tako je popisan i on i svi ostali koji su bili izolirani. To je bio već ožujak 1992. godine i tada je krenuo njegov kontakt s obitelji.
– Tada su se mnogi ljudi pokazali pravim prijateljima jer su pomogli mojoj supruzi koja je s troje male djece ostala sama na svijetu ni ne znajući gdje sam ni što je sa mnom. Pomagali su joj čak i meni potpuno nepoznati ljudi iz Australije i na tome sam im jako zahvalan, prisjeća se tog teškog razdoblja Karaula. Komunikacija je u logoru bila otežana i među samim zatvorenicima jer su ih prisluškivali i logoraši su morali dobro paziti što će jedan drugom reći. Vijesti je kaže dobivao na razne načine, a danas se prisjeća kako se sa suborcem Zdravkom Komšićem doslovno dopisivao preko jednog prozora. – Jedan od mojih cimera u ćeliji je pazio na vrata, a ja sam pisao slova po prozoru. Na kraju riječi povučeš crtu i pišeš drugu riječ i tako je to išlo. Tako sam doznao kada je priznata Hrvatska i još neke druge stvari, priča Karaula. Za tako neke posebne situacije je kaže znao i po količini batina koje su dobili jer nakon svakog većeg uspjeha hrvatske vojske uslijedio je i «poseban tretman» ili kad su pustili vijest da su pronašli 40 mrtve djece slijedilo je maltretiranje popraćeno pitanjima «Kol'ko si ti ubio?» i slična iživljavanja.
- U dva navrata sam bio u velikom strahu. U trenutku kad se na Mitnici formirala kolona civila i kad sam vidio koja je to masa ljudi, uhvatio me je strah jer sam znao da ih ja vodim, a ništa im ne mogu jamčiti. Drugi sam se put tako jako uplašio jedno 15-ak dana po dolasku u logor kad sam sasvim slučajno vidio jednu ženu s Mitnice za koju sam bio siguran da je izašla s civilima. Tada sam shvatio da oni civile nisu izvezli na hrvatski teritorij i to me je saznanje pokosilo, kaže Karaula. Hrana je u logoru bila mizerna, a koliko god je bilo malo do hrvatskih je branitelja stizalo još i manje jer su je po logoru raznosili domaći kriminalci koji su tamo bili zatvoreni pa su se i oni još iživljavali na braniteljima zatvorenim u samici. - Ja sam tri puta padao u nesvijest od gladi jer jednostavno nisam mogao stajati na nogama od iscrpljenosti, prisjeća se Karaula tih dana. Prvo kupanje i šišanje bilo je nakon gotovo pet mjeseci zatočeništva, tek nakon kontakta s Međunarodnim crvenim križem. Logoraši su u ćeliji imali jednu kantu vode i jednu kiblu za nuždu i higijenu su provodili na samo njima znan način. Do kraja zatočeništva su se kaže Karaula već uhodali pa su znali s litrom vode i komadićem sapuna oprati glavu. Pilip Karaula je slobodu ugledao 14.kolovoza 1992. godine na velikoj razmjeni u Nemetinu.
Piše Amalija Lovrić

Neka Domovina vrati dug

Tradiciju obilježavanja 18. studenoga Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine treba nastaviti jer ipak na taj dan sve oko sebe podsjećamo što smo preživjeli, a sjećamo se onih koji nisu preživjeli i zahvaljujući kojima svi mi zajedno danas uživamo slobodu u svojoj zemlji. Problem je što i nakon rata mi opet trpimo nepravdu, misli Karaula te dodaje: - Ako hoćemo graditi crkvu, kapelicu ili postavljati križ, donacija stiže bez problema. Ali ako hoćemo asfaltirati cestu, nitko ne daje novce. Karaula je žalostan jer je po povratku u svoj grad očekivao da će se država ako treba i zadužiti, ali da će postaviti Vukovar «na noge» u roku nekoliko godina. To se nije dogodilo i iako je svjestan da je u Vukovar jako puno uloženo, to nije dovoljno. Smeta mu tempo pronalaska naših nestalih koji je užasno spor. Smeta mu također neprocesuiranje ratnih zločinaca kojih je masa na slobodi i 15 godina nakon okupacije Vukovara. Standard građana je izuzetno nizak i moglo bi se tako nabrajati unedogled, ali Karaula očekuje od svake vlasti koja bude izabrana da pokrene Vukovar. - Iako je ovdje život stao, mnogi su u mirovini, mladi nam odlaze, ali kad bi se pružila prilika ja sam uvjeren da bi ponovno proradio taj gen Slavonca koji hoće i može raditi. Mi bismo brzo postali opet oni koji pomažu, a ne oni kojima je pomoć potrebna kao sada, optimističan je Karaula te zaključuje «Vukovar je to zaslužio. Neka Domovina vrati dug».

 sam centar grada....slika je naprevljena u ljeto prosle godine....

radnicki dom.....slika takoder od prosle godine.....

 na dunavu..........

sa trpinjske ceste.......

 prosto je nevjerovatno da ga nisu uspjeli srusiti......