Nitko ga nije spominjao...
SINIŠA GLAVAŠEVIĆ (1960-1991)
Novinar, publicist i prozaik Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenoga
1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij
komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija
Vukovar i ratni izvjestitelj. Po zauzeću Vukovara od agresorske JNA i četnika,
odveden je 19.XI.1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.
Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja
da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska
u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku "Priče iz Vukovara".
Priča o gradu
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim
vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za
nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe
sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo
u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude,
dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez
sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred
osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz
mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako
je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao
moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj
ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve
ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se
divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film,
vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova
graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost,
a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami
u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama.
Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Priča o ljubavi
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio,
ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što
u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili,
zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi,
brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim
prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom
bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu
životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu,
možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete
sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti
da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge
koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju
mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu mali
novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s
prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama.
Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro
znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što
je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati
da mi umremo sretni.
Priča o vremenu
Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno
vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite,
poslije ćete se kajati cijeli život.
Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj,
vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina,
onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena
i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo.
Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.
Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim
tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine,
povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično
dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota
bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko
ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu
kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze.
Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije
vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši
ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih
nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli
život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će
mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti
koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati
na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake
prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.
Tekst je dobiven posredstvom AMAC-a
Ugledna španjolska novinarska
nagrada
Premio Brajnovic a la communication
dodijeljena je posthumno, godine
2001., Siniši Glavaševiću, ubijenom 1991. na Ovčari u
rodnom Vukovaru zajedno s još nekoliko stotina
zarobljenika iz Vukovarske bolnice.