Vukovarski osmerac 20 godina poslije

Prosinac 04 , 2006 Kategorija: vijesti Pročitano 139 puta Postavio(la): admin

Veber je 1991. ubijen na Ovčari, Žigić i Šeda veslaju u Vukovaru, a Njavro i Mikić nisu se vratili iz Zagreba. Suzić je otišao u Srbiju, Kuzmanović je u Njemačkoj s novim prezimenom Mögle, Vučković je navodno negdje u Nizozemskoj.

Piše: Sanja Butigan
Foto:Arhiva EPH, Damir Glibušić
Izvor članka: Jutarnji list

Tako je 2006. zatekla osmoricu Vukovaraca odraslih na Dunavu. Prije gotovo 20 godina bili su vrhunska posada osmerca juniora koja je ime Hrvatske i Vukovara 1987. dovela i do Svjetskog prvenstva u Kölnu. Zvali su ih “zlatnom generacijom” koja je tadašnjem Veslačkom klubu Vukovar u kraljevskoj disciplini u pet veslačkih godina donijela 40-ak medalja. Vukovarski osmerac bio je ‘87. juniorski i seniorski prvak Hrvatske, a iako su slovili za najbolju ekipu bivše Jugoslavije, nikad nisu postali prvaci bivše države. Svima je tada bilo 18 godina, svi su bili iz Vukovara, s Dunava, svi zaljubljeni u veslanje i međusobno isprepleteni prijateljskim vezama od najranije dobi. Osmoricu iz generacije ‘69. koja je “disala kao jedno”, bilo u čamcu ili izvan njega, razdvojio je kraj 80-ih, a zatim i krvavi rat u Vukovaru 1991.

Počeli smo se razilaziti ‘88. Neki su išli u JNA, drugi na fakultete. Kad je počeo rat, nismo znali gdje je tko jer su nas već prve granate raspršile na sve strane Darko Mikić

- Bili smo ekipa i veliki prijatelji. Ni najmanje nije bilo bitno tko je što, Hrvat ili Srbin, na to se nije gledalo. Sportski duh sve nas je vezao. Nismo mogli ni sanjati kako će to poslije završiti - prisjeća se danas Dalibor Žigić, 37-godišnji veslač veteran koji se nakon godina progonstva vratio na Dunav i u Vukovar. Veslao je na broju 8.

U osmercu su tada veslali Dejan Suzić, Darko Mikić, Damir Šeda, Siniša Veber, Slobodan Vučković, Slobodan Kuzmanović, Dario Njavro i Dalibor Žigić, a s njima su bili Pavle Klanšček za kormilom te trener Damir Barišić. Za “malog”, kako su zvali kormilara jer je bio 6-7 godina mlađi od ekipe, čuli su nakon rata samo to da je u Beogradu.

Trener Barišić, kojem su bili prva ekipa na početku trenerske karijere, nakon prognaničkih godina i rada s veslačima u Njemačkoj, Dubrovniku i Kaštelima, vratio se i ponovno na Dunavu trenira nove generacije mladih veslača u klubu na tzv. Otoku sportova, kojem je nakon Domovinskog rata vraćeno ime koje je, osnovan daleke 1912., nosio na počecima - Hrvatski veslački klub Vukovar.

- Bila je to najuspješnija generacija veslača. Imati u malom gradu poput Vukovara osam podjednako dobrih i utreniranih članova iste posade obično je posve nemoguće. Pet godina su zajedno veslali, od 1982. do 1987., gotovo bez izmjena. U svojoj disciplini četiri su godine bili nepobjedivi u tadašnjoj Jugoslaviji, a jednako dobro veslali su i u dvojcima i četvercima. U tom sastavu uspjeli su doći i do Svjetskog prvenstva, kad im je u Kölnu za samo četiri stotinke sekunde umaknuo veliki finale. Naš je osmerac bio na 11. mjestu - kaže trener Barišić sjećajući se da je u predratnim godinama Vukovar imao 50 do 60 aktivnih veslača.

- Težili smo tada da se vratimo u Vukovar i opet pokrenemo veslački sport, iako smo znali da je klub srušen, plovnog parka nema, ni fotografija ni pehara, ali veslači su jedna velika obit

Bili smo veliki prijatelji. Nije bilo bitno tko je što, Hrvat ili Srbin. Sportski duh sve nas je vezao. Nismo mogli ni sanjati kako će to poslije završiti Dalibor Žigić

elj i svi jedni drugima pomažu, pa je i nama u Vukovar nakon povrtaka stizala pomoć iz Hrvatske i od inozemnih prijatelja veslača - napomeno je 49-godišnji Barišić.

Josip Batarelo bio je vukovarskom osmercu prvi trener, a nestao je u paklu ratnog Vukovara u 44. godini braneći sa suborcima svoj grad.

Veslač iz osmerca koji je trenirao, Siniša Veber, pripadnik 204. vukovarske brigade HV-a, ubijen je na Ovčari. Veberovi posmrtni ostaci eksumirani su iz masovne grobnice, s ukupno 200 žrtava toga strašnog zločina. Njihova imena uklesana su na mramornoj ploči postavljenoj 2004. u predvorju obnovljenog HVK Vukovar, u spomen na ukupno 32 veslača i člana vukovarskog kluba koji su poginuli ili nestali u Domovinskom ratu.

Ispod dva reda imena, upisano je “Čuvale vas vječno vode Dunava i Vuke”. U obranu Vukovara ‘91. uključio se i Darko Mikić koji je veslanje u osmercu koju godinu prije zamijenio zagrebačkim Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije.

- Nismo bili samo veslačka posada, nego smo kao tim funkcionirali i izvan sporta i regata, zajedno smo sjedili u školskim klupama i tulumarili po gradu. Bili smo mladi, nismo mogli slutiti što će biti poslije u Vukovaru. Počeli smo se razilaziti i već ‘88, neki su išli u tadašnju JNA, drugi na fakultete. Kad je došao rat, nismo znali gdje je tko, mogli smo samo pretpostavljati jer već prve granate raspršile su Vukovarce na sve strane. Neki koji su prije ljetovali na Braču najedanput su na more otišli u Crnu Goru - ispričao je Mikić. Kaže da se nije trudio saznati što je s bilo s prijateljima iz osmerca ‘87. koji su ostali na “drugoj strani”.

- Ne znam bih li ih volio čuti ili vidjeti - dodaje taj današnji rukovoditelj pogona u Plivi, jedini iz “zlatne generacije” vukovarskih veslača koji je uspio završiti fakultet. Iako su i drugi upisali visoke škole, razaranje Vukovara i progonstvo prekinuli su ih u tom naumu. Kao i većina drugih iz ekipe, i Mikić se nakon svega vratio veslanju, no sada rekreativnom veteranskom. Kad god iz Zagreba, gdje sada živi s

Petnaest godina živim u Njemačkoj. Tamo imam obitelj, a i dalje veslam, sada na Majni. Tri godine za redom bio sam njemački prvak u osmercu za seniore Slobodan Kuzmanović

obitelji, dođe u Vukovar, prva mu je postaja klub uz sami Dunav.

S nekoliko veslača iz posade osmerca ‘87. ostao je u kontaktu i viđaju se po regatama nekoliko puta na godinu. Kad je pao Vukovar, veslači su se prvi put našli na Jarunu i tada vidjeli tko je od posade bio tu ili je ostao na “onoj” strani.

- Dobro je da se nismo vidjeli u ratu. Ne znam, teško je o tome govoriti. Nisam mislio da ćemo biti na jednoj ili drugoj strani, da se nećemo čuti ili vidjeti, s nekima i već gotovo 20 godina. Većina nas išla je u iste škole, sa mnom su u osnovnoj koja se zvala II. kongres KPJ bili Vučković, Mikić i Suzić i u grad smo izlazili zajedno. Bili smo kao braća. Zamjeram njima s “one strane” zato što je razrušen grad, uništen klub i prijateljstva vezana uz Dunav. Rat mi je uzeo devet godina života - kaže Dalibor Žigić, dragovoljac s ratišta u zapadnoj Slavoniji.

Sjeća se kako je 1998. prvi put nakon rata došao u Vukovar. U Zagrebu su u kombi sjeli Mikić, Damir Šeda, Žigić i Boris Martin, čija je obitelj već tri naraštaja predana veslačkom sportu. Dvojica veslača, Mikić i Martin, zajedno su iz Vukovara ‘91. izašli u proboju.

- Najprije smo išli vidjeti što je ostalo od Veslačkog, to nam je bila prva stanica u Vukovaru, a tek onda smo išli svaki od nas gledati svoje razorene kuće - dodaje Žigić. On je živio u dijelu grada poznatom kao Švapsko brdo, Šeda i Dario Njavro bili su u Šapudlu, Mikić s Hollywooda, drugi sa Sajmišta, Slavije ili Petrove gore. Osim što su neki od njih i danas prijatelji, koji kada se vide razgovaraju jedino o veslanju, vežu ih i kumstva - Šeda i Žigić, Mikić i Kuzmanović.

- Razišli smo se prije vojske, nisam ni s kim iz osmerca u kontaktu, a uz to razdoblje me vežu najljepše uspomene. Takvog sastava, uspješnog, više neće biti. Svi smo gajili veliku ljubav prema veslanju. O gluposti rata ne treba ni govoriti - preko telefona nam je iz Novog Bečeja u Srbiji ispričao nekadašnji vukovarski veslač Dejan Suzić. On više ne vesla, radi u Stanici za tehnički pregled i ponekad dođe u Vukovar.

- To više nije onaj Veslački klub, sad tu piše negi drugi naziv. Svatko je 90-ih bio na onoj strani na kojoj je mislio da treba biti. Ne bi bilo loše kada bismo se opet svi sastali - ističe Suzić, tvrdeći da u ratnom Vukovaru nije nosio uniformu JNA, nego je od ‘91. bio u policiji sve do ‘97., kada je dobio i rješenje za hrvatskog policajca, no ubrzo je otišao raditi u Njemačku i u Vukovar se više nije vratio živjeti. Neke je iz osmerca proteklih godina sretao, kormilar Klanšček je, kaže, trenirao jedan od tri veslačka kluba u Beogradu, za Slobodana Vučkovića misli da je posljednjih godina u Nizozemskoj, a bilo mu je drago čuti da njegov stari trener Barišić opet trenira veslače na Dunavu.

Dario Njavro ostao je u Zagrebu, danas vesla samo kad ga Dalibor Žigić nagovori. Nakon HV-a postao je fotograf slobodni umjetnik.

- To je nekad bilo sjajno, rana mladost, s ekipom iz osmerca bio sam više nego s obitelji. Imali smo velik cilj - osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu u Kölnu, potajno smo se nadali, ali nismo postali prvaci svijeta. Svi smo bili prijatelji, s većinom sam to i ostao, ali neki su ‘91. završili na “drugoj” strani - ispričao je sin ratnog kirurga vukovarske bolnice dr. Juraja Njavre. U Vukovaru još vesla, sada rekreativno, njegov prijatelj iz osmerca Damir Šeda. Jedino Šeda i Dalibor Žigić danas žive u Vukovaru. Žigić, koji upravo polaže za trenera veslanja, zaposlen je u Odsjeku za socijalnu skrb u gradskoj upravi Vukovara i član je Uprave Hrvatskog veslačkog kluba Vukovar, a Šeda na posao putuje u Osijek. Od 700 fotografija veslača s Dunava, Žigić je iz ratnog Vukovara uspio sačuvati samo 70-ak.

Posada osmerca ‘87. sjeća se kako su kao klinci imali više od 450 treninga na godinu. Svaki dan imali su, prije i poslije škole, sat i pol aktivnog treninga, trčali u prosjeku 16 kilometara na dan, a preko zime naporno trenirali u teretani. I nove generacije vukovarskih veslača već osvajaju medalje, u Hrvatskoj i svijetu, bilo da veslaju u Zagrebu, Osijeku ili Vukovaru. Po regatama su ove godine osvojili 40-ak medalja, a u školi veslanja sada je više od 20 djece. Veslači će reći da nisu bitna svjetska prvenstva i medalje, nego činjenica da se veslački život vratio na Dunav.

- Kad se sretnem s prijateljima iz osmerca, uvijek razgovaramo o tim starim vremenima. Nažalost, razdvojili smo se. Četvorica su nas otišla u JNA, kad smo se mi vratili, otišli su drugi u vojsku ili na fakultete. Rat nas je još više udaljio - riječi su Slobodana Kuzmanovića koji je već 15-ak godina u Njemačkoj. Ondje ima obitelj i novo obiteljsko prezime Mögle.

Od ekipe iz vukovarskog osmerca ostao je najaktivniji u veslanju, a u 35. godini ondje je ostvario i svoje najveće veslačke uspjehe - tri godine zaredom prvak je Njemačke u osmercu za seniore, prvi je i na 500 metara u istoj disciplini. Živi i radi u Stutgartu, a vesla na Majni za veslački klub Germania Frankfurt. S kumom Mikićem vidi se bar jedanput na godinu kad dolazi u Vukovar, gdje održava veze i sa Žigićem i Šedom, a rado bi vidio Njavru nakon 16-17 godina.

Za ljetošnjeg boravka u Zagrebu rodila se ideja - 2007. je 20. obljetnica vukovarskog osmerca iz ‘87. koji bi tada mogao opet zaveslati, i to u rujnu na Svjetskom prvenstvu u veslanju za veterane koje će se održavati na Jarunu!

Polako se približava 18.11 i dan grada Vukovara, planira tko ići dolje na taj dan? Strah me pomisliti koliko će biti političkih igrokaza na Ovčari i ostalim poznatim vukovarskim spomenicima, užas...Nažalost nema još jednog heroja koji je svake godine bio kao jedan od simbola Vukovara - Marka Babića koji je preminuo od moždanog udara, a nažalost taj dan je i pao helikopter HV-a koji je prouzročio smrt 2 ili 3 časnika ako se ne varam...Eto da se ne zaboravi i ovaj dan!

Btw. ako moderatori mogu neka promijeni naslov topica pošto je star godinu dana.

Bože koliko je ljudskih života uništeno. A zbog čega???

ja sam sutra u Vukovaru, 3. i 4. godina povjesničara na faksu ide organizirano...nažalost nećemo biti dugo tamo, idemo ujutro i vraćamo se u vrijeme ručka...ipak dovoljno vremena da se poklonim svim ljudima koji su branili taj grad i cijelu državu...

p.s. i drago mi je da idemo sutra, a ne na sami dan kad je grad pao, nećemo morati gledati sve one licemjerne guzonje

jednostavno nemam riječi kojima bi opisao kako se čovjek osjeća pri posjetu Ovčari, memorijalnom groblju i cijelom Vukovaru...jezovit osjećaj, kada priđeš spomeniku na stratištu na Ovčari, i kad se želiš pomoliti za sve koji su tu našli svoj kraj, a riječi ti jednostavno ne dolaze, blokiran si...sposoban si jedino zaplakati 
tužan sam kad vidim današnju sliku Vukovara, kad vidim koliko je to lijep grad bio i što je ona gamad učinila od njega...nikad više neće biti kao prije koliko toga još nije obnovljeno, i tko zna kada će se i hoće li se ikada obnoviti...
...počivali u miru svi koji su tada dali svoj život i vječna im hvala...


stratište na Ovčari:



spomen-dom na Ovčari:


unutar doma, svaka zvijezdica predstavlja jednu žrtvu Ovčare, druga slika je jedan od osobnih predmeta koji su pripadali ubijenima:



memorijalno groblje, združena herojska braća počivaju jedan uz drugog...Blago Zadro i njegov sin Robert koji je poginuo na Kupresu...lijevo od njih počiva Marko Babić



prazni grobovi koji čekaju žrtve koje se tek trebaju identificirati:


sidro na obali Dunava, poklon građana Trogira Vukovaru:


ovakvi prizori pogađaju, blještavilo hotela Lav i potpuna suprotnost odmah pored:


slavni spomenik braniteljima na Trpinjskoj cesti:



što reći na kraju? žao mi je što i ranije nisam posjetio sveta mjesta hrvatskog stradanja...bio sam u Vukovaru prije 5 godina ali samo u gradu...smatram da bi svaki Hrvat koji je u mogućnosti morao barem jednom posjetiti ovaj herojski grad, da osjeti stradanje tih ljudi i da im se zahvali što danas živi u slobodnoj Hrvatskoj...što su Židovima muzej holokausta i Auschwitz, to nama moraju biti Vukovar i Ovčara...

Vukovar ne smijemo zaboraviti nikada, jer povijest je najbolja uciteljica.

I ne obazirati se na politicke cirkusijade koje se svake godine odigravaju 18. studenog (ove godine to ce biti jos i prisutnije, zbog nastupajucih izbora) tek narod kao narod mora pamtiti da se nebi ponovilo. Kako Hrvati, tako i Srbi.
Da se probamo podnositi u kakvoj takvoj toleranciji.

A nasih heroja se odreci necemo nikada, naprosto mi se digao zeldac na izjavu stanovite liderke jedne od najjacih hrvatskih stranaka, ona nije znala nabrojati tri heroja Domovinskog rata. Sramota.

 

jedan od tih hangara smrti na ovcari....

podsjecanje na pocetak,peti mjesec 91´.......ova ploca se nalazi u centru borova sela....