Evo prije pola sata sam se vratio iz Vukovara, iskustvo je neopisivo - nepregledna kolona ljudi, kad su prvi ljudi pristizali na Novo groblje mnogi su još bili u centru grada...oko sebe gledam i čujem cijelu Hrvatsku, cijelu regiju, masa ljudi je pristigla iz Zagreba i Varaždina, iz cijele Dalmacije, iz BiH, o Slavoniji da ne govorim...ono što me veseli je velik broj mladih ljudi u koloni, koji su, kao i ja, bili djeca kad je Vukovar pao...drago mi je vidjeti da i oni cijene žrtvu koju su Vukovarci položili za Hrvatsku...

Obišao sam ponovo i Ovčaru, o tome ne vrijedi pričati jer se emocije koje se tamo dožive ne mogu opisati, jednostavno morate doći tamo...

Također smo prijatelj i ja otišli i do bolnice, te obišli muzejski postav u atomskom skloništu bolnice...kad gledate na televiziji, taj prostor se čini većim, a zapravo se radi o spletu prostorija koje sve skupa zauzimaju nekih 200-tinjak kvadrata...jednom riječju - jezivo
Sve izgleda kako je izgledalo i 1991., samo su umjesto ljudi tamo lutke, koje dodatno pojačavaju utisak...najemotivnije je bilo kad smo ušli u jednu sobu veličine prosječnog dnevnog boravka (nekih 30 kvadrata) u kojoj je bilo 36 (!!!) bolničkih ležajeva...definitivno najjeziviji dio postava je hodnik na samom rubu skloništa, koji jer potpuno u mraku i čijim betonskim zidovima odzvanjaju riječi pokojnog Siniše Glavaševića, vrte se sva njegova  radijska javljanja...vama ne preostaje ništa nego stajati tamo u mraku i plakati
Tamo sam kupio i DVD s video zapisima iz bolnice te iz same bitke...mogao sam to vjerojatno naći i na netu ali za takve stvari mi nikada nije žao dati novaca, pogotovo kad znam da se od tih novaca financira upravo taj postav...
Negdje oko ponoći ću postaviti fotografije, kad se vratim s košarke jer moram pokupiti slike od prijatelja...fotografirali smo i grob oca i sina Zadre te Marka Babića, koji leže jedni do drugih i koji su doslovno zatrpani cvijećem i svijećama

p.s. moram pohvaliti organizatore, sve je bilo odlično koordinirano, od brojnih policajaca koji su regulirali promet po cijelom gradu, do javnog prijevoza koji je odvozio ljude s groblja (svakih par minuta je išlo 4-5 autobusa)...lijepo je bilo biti okružen našim zastavama sa svih strana, i domaće ljude koji su sa suzama u očima promatrali veliku kolonu...sve u svemu, neopisivo iskustvo, koje svaki Hrvat mora doživjeti...meni je ovo bio prvi ali ne i zadnji put