Diskrepancija između općeg znanja kojeg je populacija stekla u školi i stvarnosti je ogromna. U školama se u Jugi učilo da su ustaše koljači, a partizani sveci, iako su potonji sve samo nisu sveci.
Partizanski zločini su gurani pod tepih, a ustaški naglašavani do ubera.
Pritom se nigdje ne spominje da je ustaški pokret nastao kao reakcija na srpska ugnjetavanja, njihovu hegemoniju koju je desetljećima provodila srpska kraljevska vlast.
Za ljude je tad bila bitna retorika i opći stav. U NDH retorici uvijek je centralna i ključna tema bila Hrvatska, njena kultura i državnost, odnosno naš vječni san za samostalnom državom.. Većini ljudi koji su bili i ostali u NDH vojsci uistinu su to bili motivi i za to su se borili (tj. mislili su da se za to bore).
Srbi su uvijek gušili bilo kakve težnje Hrvata za samostalnošću. Stjepan Radić im je bio trn u oku. Javno su govorili da neće biti mira dok ga ne pogube.
I onda onaj monstrum, plaćenik i četnik Račić ubije Stjepana Radića, Basarička i Pavla Radića, a rani Pernara i Granđu. Kasnije je za to dobio neku smiješnu kaznu. Smješten je u vilu, čak je imao svoju poslugu, a mogao je napustiti tu vilu kad god je poželio. I kako da se onda ne stvori revolt, kad vidiš takvu nepravdu?
Sa političkim ubojstvima i diktaturom se hrvatski narod učestalo suočavao nakon prvog svjetskog rata.
Uvjeren sam da nikad ne bi bilo Ustaša, da nije bilo srpskog ugnjetavanja, omalovažavanja i veliko srpske tiranije.
Kasnije su Ustaše okaljale naš narod, ali nemojmo se lagati, još monstruozniji zločini su se dogodili u Bleiburgu.
[uredio pasha77 - 24. svibnja 2025. u 07:14]