| Znate li kako se osjeća novinar kad nakon dva tjedna planina stigne u grad? Olimpijski Torino nešto je sasvim drugo u odnosu na blato i snijeg Sestrierea. Još kad, onako zabundani, s gojzericama na nogama, uletite u Pallasport Olimpica a ondje vas dočeka hokejski derbi, utakmica između dva favorita, Kanade i Češke, te osam tisuća navijača u dresovima, pomalo se izbezumite i posramite.
Razumije hrvatski Iste Igre, a neki sasvim drugi pristup. Novinari u odijelima, navijačice na tribinama i pakao na ledu. Spektakl u koji uronite i poželite da iz njega nikada ne izađete. Ako je smisao uživanja u sportu onaj osjećaj da ste dio velike predstave dok se ispred vas odigrava viteško nadmetanje, onda je hokej pravi i prvi izbor. Na ledu je bio i čovjek u 37. godini života, kapetan kanadske reprezentacije Joe Sakic.
Za razliku od nekih drugih potomaka Hrvata, Joe nije Jozo, a niti Šakić, iako je lud za svim što dolazi iz domovine njegovih roditelja, oca Marijana iz Studenaca kraj Imotskog i majke Slavice, Ličanke. Sakic je hokej doveo do krajnjih granica. Premda nema status Gretzkog, za čovjeka koji je osvojio Stanleyjev kup, OI, SP, bio MVP NHL-a, i u osnovnom dijelu i u doigravnju, MVP Igara u Salt Lake Cityju, najbolji po izboru igrača i u konačnici kapetan, prvi među jednakima Dream Teama ovih Igara, ne može se reći da je jako daleko. Došao je do novinara nakon utakmice, u kojoj je Kanada jedva spašavala 3:0 iz prve trećine protiv Čeha.
- Iz Hrvatske smo, možete li malo stati kraj nas? - zapitali smo tipa čije su lice ukrašavale dvije ogromne posjektine lijevog oka. - Posljedica utakmice sa Švicarcima - kazao je kasnije. Nakon što je obavio posao sa svom silom novinara, Joe je stao uz nas trojicu Hrvata. I odmah time naznačio da nas ne tretira kao ostale. - Kako ste? - kazao je na hrvatskom, svakom dao ruku i onda objasnio. - Ne znam previše hrvatskih riječi, više razumijem nego što mogu govoriti - nasmijao se. Nikada nije bio u Hrvatskoj, ali je odmah dodao...
- Nisam još. No, jedan od prvih planova kad se umirovim bit će mi da posjetim Hrvatsku. Veliki kanadski hokejaš nikada u životu nije bio bliže pradomovini.
- Znam da Torino nije predaleko, a moram se pohvaliti da sam ovdje upoznao neke rođake koji su stigli na Igre autobusom. I znam sve, znam da je Hrvatska prekrasna, da ima tisuću predivnih otoka, pričali su mi o tome roditelji. No, znate kako je dok ste u sportskom pogonu, utakmice i treninzi, nema se baš previše vremena. No, siguran sam da ću doći - dodao je Sakic. Čuo je za najveću, čuo je za Janicu.
- Naravno, kako ne bih. Osvojila je tri zlata u Salt Lake Cityju. Znam i da je brat također skijaš. Kažete da je osvojila i jedno zlato ovdje? Zaista sjajno. Nisam je upoznao, ali volio bih - rekao je Joe i nastavio:
- Znate, uživam gledati hrvatske sportaše i činim to kad kod mogu. Sjajne tenisače, nogometaše. Jedva čekam SP u Njemačkoj.
Lud je za nogometom... - O da, već se tresem uoči SP-a. Ne, nikada ga nisam igrao, tata mi je dao da odlučim između hokeja i nogometa, a hokej mi je, jasno, bio prvi izbor - objasnio je Sakic, koji se jako iznenadio da je vrlo popularan među Hrvatima.
I da u Hrvatskoj vole hokej, ali nije to ta liga. Iako ovdje briljiraju dvojica Hrvata, Sakic i Bezina, koji radi čuda sa Švicarskom...
- I on je Hrvat? Nisam znao, iako znam za njega. Švicarci su veliko iznenađenje ovdje, igraju odlično. Evo, dvojica su hokejaša ovdje, mogli bismo imati dobru momčad, tko zna jednog dana - smijao se Joe. I onda je otišao. Polako su "curili" i njegovi suigrači. Hokejaši su sve što bi neka žena mogla poželjeti u muškoj svlačionici. Za nas ostale, dovoljno je gledati i s tribina. Automobil i nazad u planine. Da nam je ostati u Torinu i da je barem ovdje skijanje, da do kraja Igara stignemo i na koju hokejsku utakmicu. |