Moram priznati da je ovo jedna od najzanimljivijih priča koje sam čuo u zadnje vrijeme, možda je već nekome poznata, a vjerujem da bi se od ovoga dao napraviti vrhunski film koji za čudo ne mora sadržavati nasilje, ubojstva, seksualne scene ili more eksplozija, već jedna inspirativna biografska priča čovjeka sa željeznice...
Radnja se odvija u Južnoafričkoj Republici u drugoj polovici 19-og stoljeća, Cape Townu. Naime, zaposlenik na željeznici James Wide poznatiji kao i Jumper je bio skretničar koji je vrhunski radio svoj posao, međutim kako mu i sam nadimak govori često se upuštao u neke egzibizije preskakavši sa tračnice na tračnice, sa vagona na vagon, što je jednom prilikom dovelo do toga da je pao na tračnice između vagona vlaka u pokretu. Kako se nije stigao ustati, vlak mu je prešao preko nogu i doslovno ih smrvio zbog čega su mi bile amputirane ispod koljena.
Željeznice su ga odlučile zadržati u malom gradiću pod nazivom Eidenhagga, no kako u to vrijeme protetika(drvene noge), a bome i radna mjesta nisu bila prilagođena za osobe sa tjelesnim invaliditetom dobio je posao signalizatora. Međutim u to vrijeme taj posao je bio daleko fizički naporniji, uključivao je dolazak između vlakova, a sam je živio oko kilometar udaljen od radnog mjesta zbog čega si je izradio mala pokretna kolica na koja bi sjeo i onda pomoću ručke pokretao kotače. Tako je radio nekoliko godina što je uključivalo velik napor, međutim jednom prilikom na tražnici je uočio neobičan prizor. Zaprežna kola sa volovima koje je vozio majmun, točnije babun (chacma). Jamesu koji je bio slabo mobilan je odmah sinula ideja kako bi mu takav inteligentan majmun bio od pomoći te je uspio nagovoriti vlasnika da mu ga proda.
James je majmuna nazvao Jack te ga naučio nekim manjim poslovima kako bi sebi olakšao život. Da ga vozi na kolicima na posao i pravi mu društvo u samom početku, mete pod i skuplja smeće. Kako je majmun bio inteligentan, brzo je pohvatao i ostale stvari. Kada je vlak dolazio zatrubio bi četiri puta ako bi mu nedostajalo ugljena za nastavak putovanja, što bi bio signal da im se dostavi ključ od spremišta ugljena. Majmun je to primjetio i sam je nakon signala strojovođe nosio ključeve, a brzo je naučio i ostale signale vlakova. Zatim je Jack naučio signalizaciju vlakova na način da mu je James prstima pokazao koju ručku treba spustiti. Tada se ručkama upravljalo za prebacivanje skretnica kao i signalizacija promjena skretnica vlakovima...Dosta zahtjevan posao, ne fizički koliko mentalno jer su pogreške uzrokovale nesreće i smrtne slučajeve.
Kako je majmun napredovao, James ga je jednom prilikom odlučio samog pustiti što je majmun bezsprijekorno izveo tako da je kasnije to postao standard da majmun upravlja skretnicama i signalizacijom. Vozači vlakova su ga voljeli kao i putnici koji su često bacali hranu, no jednom je došla pritužba od strane jednog putnika koji svoj život nije smatrao primjerenim da je u rukama majmuna. Nakon toga uprave željeznice su otpustili željezničara Jamesa...
Kako je imao podršku nekih radnika, James se vratio u upravu i uspio uvjeriti članove uprave da majmunu Jacku daju test koji prolaze svi skretničari i željezničari koji rade na signalizaciji. Inspektor mu je dao najteže zadatke kako bi se uvjerio da majmun može obavljati i test je prošao savršenim rezultatom boljim nego neki zaposlenici željeznica.
Nakon toga, Jack the baboon je i službeno postao zaposlenik Cape Town željeznice sa dnevnom plaćom od 20 centi, hranom te jednom pivom subotom( tjedno) sve pod nadzorom Jamesa. Svoj posao je obavljao punih 9 godina od 1881 do 1890 godine kada ga zahvaća tuberkuloza te umire.
Nakon uginuća James je odlučio darovati lubanju majmuna Jacka muzeju u Ghramstownu dok su njegova kolica zadržana u muzeju željeznica Južnoafričke republike. Oba primjerka se i dan danas čuvaju te su očuvani.
Tijekom putnih 9 godina kao zaposlenih nikad nije napravio niti jednu grešku kao skretničar i kao signalizator. Potpisano od strane uprave željeznica, James Wida te 25 svjedoka koji su sve potvrdili...
Našao sam još dvije zanimljivosti. Kažu kad bi popio pivu da mu se nekad nije dalo raditi, ali bi uvijek obavio posao bez greške. I ono što je volio zajedno sa svojim vlasnikom, odgurati kolica na obližnje brdo sa Jamesom na njima, te su se onda zajedno spuštali kao na sanjkama dolje...