Tuchel je na odmoru samo presložio linije kretanja, poslije je uveo dodatne brzine i svježine, što mi više nismo mogli pratiti. Prvo je poluvrijeme bilo čak i okej. Dva puta smo se vraćali, imaš momentum na svojoj strani i imaš mentalnu prednost, a onda se pacerski slomiš na jednoj dugoj dubinskoj lopti gdje Gvardiol ispada iz pozicije. Ekspresan hladan tuš i u nastavku totalan pad koncentracije, panika i loše rotacije.
Prilično nevjerojatno, s obzirom da nismo navikli da se reprezentacija tako olako raspadne. Ali ima i to svoje zašto, barem po meni. Glavni razlog zašto to izgleda tako nevjerojatno i šokantno krije se u dvije bolne istine.
Prva je da fizički pad uništava psihu. Vrlo jednostavno: kada igrač osjeća da nema snage u nogama i da kasni na svaku loptu, panika se automatski infiltrira u glavu. Mentalna snaga ne može nadoknaditi nedostatak kisika i trke, nema šanse.
A druga je kraj mitskog veznog reda. Godinama su Modrić i Kovačić, prije njih i Rakitić i Brozović, kontrolirali ritam utakmice i skrivali sve naše mane. Kada oni nisu u pravoj formi, gubimo onaj naš prepoznatljivi štit koji nam je davao mirnoću. Posjed nam je bio nesiguran i nestabilan. Jebi ga, to je tako danas. Točnost i sigurnost u pasu, što je godinama bio naš zaštitni znak, potpuno su zakazali jer se posjed bez kretanja u modernom nogometu prilično jednostavno pretvara u zamku kada se sudari sa agresivnim blokom i visokim pritiskom.
Sad ćemo vidjeti kako ćemo reagirati, u srijedu se igra za goli život. I biti će totalno drugačija utakmica od ove danas, pa ajde da ostanemo optimisti.
