Svitoljina potpuno zasluženo. Nema nijedan GS, stoga je najpravednije da se radovala u finalu završnoga turnira sezone.

Eljina i Simonica u Rolandu Garrosu prošle su istim putem. Mučile su se u prvomu setu jer ih je Sloanica uhvatila u svoju mrežu. Sve dok protivnice ne pronađu pravi ritam, Sloanica je sigurna. No oba je puta bilo dovoljno vremena da se vrate u susret jer Amerikanka ima veliku manu. Nema zbora da je kompletna igračica, atletski građena, da lopticu udara na oku ugodan način.

Na žalost, fali joj ona najvažnija stvar. Žestina, glad za pobjedom. Umjesto da dokrajči grogiranu suparnicu, ona se uljuljka u svojoj igri i nastavlja poput najgorih prebacivačica koje žive na tuđim pogrješkama. Nema tu onoga prijeko potrebnoga naboja koji donosi finalni uspjeh. Da ima upola Sereničine odlučnosti i drskosti, danas bi Sloanica bila višestruka osvajačica najvećih turnira. Kada je na drugoj strani jedna Maddy, onda njezine falinge nisu prevelika smetnja. No Eljina i Simonica ipak su razred više.

Mnogi komentatori bacaju drvlje i kamenje na podlogu koja je, smatraju, sporija od one u RG-u. Tako da napadači nisu imali šanse, ali se valja upitati zašto je ona Anđa prošla kao bosa po trnju? Za nju su Eljina i Sloanica i dalje nerješive zagonetke jer stručni štab nije uspio smisliti pravu taktiku. Na popisu je donedavno bila i Kasatkina, stoga je očito da lijek postoji i za prethodne dvije " Anđine crne mačke".

Ipak, osvojen je Wimbledon, kraj sezone dočekan je na 2. mjestu, a to ni najveći optimisti nisu mogli predvidjeti nakon katastrofalne 2017. Ženski tenis donio je u posljednjih nekoliko godina podosta iznenađujućih pobjednica, a to je scenarij koji bih volio vidjeti i u godinama što slijede.