Evo sutra je 9.7.,prije pet godina desio se najveći dan hrvatskog tenisa...(da,veći od onog lani,ali nemojmo sada polemizirati)...Dio vas je premlad da shvati sav teret Goranovih prethodnih jadi, svu težinu prethodna 3 finalna poraza, ali i njegovu tenisku genijalnost i veličinu.Umjesto priče o ptici Feniksu koja se ustaje iz pepela ja bih djeci rado prezentirao Goranov životni put i finale Wimbledona 2001....svi mi u životu imamo svog Samprasa,ali imamo i svog Raftera,i Goranov je primjer zapravo jedna fenomenalna priča o usponima i padovima u životu,koje svi prolazimo.
osobno nikad neću zaboraviti taj 9.7.2001.,tu sreću i veselje i mahnitost koja me obuzela (slično ludilo obuzelo me još samo kad je Jarni zabio Nijemcima),jer prolazio sam s Goranom sve,godinama...,na daljinu ipak ali vrlo intenzivno,od prve titule u Stutugartu 1990. do tog čudesnog i čarobnog Wimbledona kad je onaj gore ipak odlučio nagraditi sav Goranov trud, talent, rad i genijalnost.
Hvala ti Gorane još jednom,zaslužio si.
Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age