Hrvatski tenisači obećali su međusobno razgovarati o pitanju podloge na kojoj će od 10. do 12. srpnja dočekati Amerikance u sklopu četvrtfinala Davis Cupa. Analizirat će, kažu, situaciju u detalje...

No, krug ljudi blizak reprezentaciji i njenim vodećim igračima uvjeren je: Roddicka, Blakea i društvo dočekat će se u Splitu, na zemlji! Mario Ančić posljednjih se mjeseci nameće kao vođa reprezentacije. Na konferencijama za novinare redovito je on taj kojima ima najviše toga za reći, iako mu se većina novinarskih pitanja neće svidjeti.

Nije to nikad rekao, ali neverbalnim govorom odaje kako mu neki upiti idu na živce. Složit ćemo se da nemaštovitih novinarskih pokušaja ima na svakom skupnom druženju s igračima, no Mario ga nekad ipak pretjera...

Priča iz Graza
Kolega Gabrovec iz Jutarnjeg lista prekjučer je postavio vrlo pametno pitanje. Zašto baš zemlja i ne podcjenjuje li se time Roddickove zemljaške sposobnosti. Cijela delegacija (a pod time mislimo na Prpića, Čilića i Ančića) uglas se sablaznila nad takvom mogućnosti, složivši se s popularnim Điđijem da Andy nije "papak".
Ali, nisu odustali od uvjeravanja u ispravnost odabira sporije podloge. Amerikanci se, navodno, na njoj baš i ne snalaze...

Koliko je to daleko od istine, nekima od vas posvjedočit će puko sjećanje. Godina je bila 2008., u prvom kolu Svjetske skupine Austrijanci su odlučili Sjedinjene države dočekati na zemljanoj podozi, jednoj od najgrbavijih koje su ikad viđene, priznali su to i sami...
Znate li kakav je bio rezultat? Tri nula nakon dva dana!
Tri nula za Amere...
U petak je A-Rod nakon pet setova riješio Melzera koji se poslije utapao u hvalospijevima protivnikove igre:

- Impresioniran sam! Andy je odigrao fenomenalno!

I sam Roddick složio se da je to bio najbolji meč kojeg je odigrao na crvenoj prašini, najbolji u životu.
A onda je na teren izašao Blake protiv Koubeka...

- Odigrao sam najkvalitetniji meč na zemlji u životu, iako nisam specijalist za tu podlogu.

Nije poznato u kojoj mjeri su hrvatski tenisači pratili taj okršaj i koliko ga se sjećaju. Znamo da se Marin Čilić odmah poslije subotnje pobjede u igri parova prisjetio Roddickova polufinala u Rimu prošle godine, no nitko nije pronašao zgodno za napomenuti da je Ančić Jamesa Blakea u Hamburgu, brzom Hamburgu, 2006. godine pobijedio tek u tie breaku trećeg seta. A te 2006. Mario je haračio ATP Tourom, na zemlji pobijeđivavši ponajveće specijaliste za tu podlogu, poput Robreda u Roland Garrosu...

Pretjerani respekt
Vrh hrvatske reprezentacije neki je dan tvrdio:

- Sposobni smo jednako dobro igrati na svim podlogama, dok Amerikanci to nisu!

Nažalost, brojevi govore suprotno. Mario je u karijeri igrao devetnaest ATP polufinala, a pokušajte se prisjetiti koliko ih je od te brojke bilo na lešu?
Nemorate, reći ćemo vam mi... Jedno, izgubio ga je od Robreda 2006., baš u Hamburgu.

Isti je učinak ostvario i prvi hrvatski reket, i on je poražen u jedinoj zemljanoj poluzavršnici karijere, također na jednom od najbržih turnira s te podloge (Gstaad 2008., Lopez)...
Ukupno su njih dvojica odigrala dva polufinala na ciljanoj podlozi za Spaladium Arenu, isto koliko ih je odigrao sam Roddick!

Zaključak?
Dečki nisu dobro obavili domaću zadaću. Govoriti kako su jednako dobri na svim podlogama više odgovara željama nego činjenicama, a to smo u gornjih nekoliko redaka i dokazali. Pritom zapravo i nije važno koliko su Amerikanci kvalitetni zemljaši i znaju li uopće proklizavati...

Ono što je za ovu priču bitno jest da hrvatski tenisači pronađu podlogu koja NJIMA najviše odgovara, nešto na čemu će ONI moći pružiti svoj maksimum. Pretjerano razmišljanje o mogućnostima protivnika nije dobar znak, već simptom straha i prevelikog respekta.
Amerikanci jesu jaki, Bryani su najbolji par na svijetu, ali čemu strah?
Uostalom, zar nije Marin Čilić u posljednjem susretu podijedio Roddicka baš na brzoj podlozi i to u sjevernoameričkom dijelu sezone, tamo gdje on tradicionalno postiže najbolje rezultate?

I sam je Andy nakon pobjede protiv Wawrinke ustvrdio:

- Očekujem da nam Hrvati postave vrlo brzu podlogu!

Maksimizirati svoje prednosti
Zašto? Pa baš iz razloga kojega smo ranije naveli, kako bi maksimizirali svoje mogućnosti. Marin Čilić posjeduje jedan od najubojitijih servisa današnjeg tenisa, a isto vrijedi i za Karlovića te Ančića. Znaju li oni uopće koliko ih se svijet zbog toga ovih dana plaši? Ančić je Massuu ubacio 71% prvog servisa, izgubivši u prva dva seta samo šest poena na početnom udarcu...

Postavljamo, zato, pitanje: zašto se onda odreći velikog dijela takve prednosti i cijelog jednog igrača (Karlovića; ne zato što je na zemlji on loš, o tome ćemo još raspravljati; već zato što je takvo opće mišljenje)? Zato što bi protivnici izgubili još i veći dio svojih komparativnih prednosti?
Ne bismo se složili.

Blake je Koubeka 2008., priznao je to kasnije, pobijedio na iskustvo. Roddick je odigrao zemljaški meč života. Uostalom, gledali smo ga mnogo puta posljednjih mjeseci, izrazito je popravio kretanje, topspin, obranu i mogućnost pasiranja. Sve što treba jednom zemljašu...

Vremena još ima, najave kažu da će se kroz mjesec dana donijeti konačna odluka. U njoj bi, navodno, trebali sudjelovati svi igrači zajedno s izbornikom, no kada bismo mogli staviti nešto novca na Split, dvoranu i zemlju, stavili bismo s velikim pouzdanjem.
Mario Ančić izrastao je u neslužbenog gazdu reprezentacije, a njegovo je mišljenje da može igrati jednako dobar tenis na svim podlogama. Iako se statistika s time ne slaže, uvjereni smo da će splitski tenisač nastaviti po svome, izvršiti pritisak na Čilića kojemu je svojevrstan uzor, donijeti spomenutu odluku, i odreći se jednog velikog dijela paketa vlastitih sposobnosti.

No, vremena još ima, nije kasno za pogledati koji od svježih Roddickovih mečeva i proučiti ostale američke tenisače, poput Sama Querreya, koji je u prošlogodišnjem Monte Carlu iz ždrijeba pobacao zemljaške znalce.
Na tom je turniru, naime, naredao Moyu, Gasqueta i Seppija, a zaustavio ga je tek Đoković u četvrtfinalu...

Uostalom, nešto bi se valjda trebalo pitati i još uvijek drugog hrvatskog tenisača, Ivu Karlovića.

- Ja sam za brzu podlogu - apelira "Doktor", no nismo sigurni hoće li ga netko poslušati u vapaju za ispravljanje pogreške zbog koje bismo mogli godinama žaliti..