Ta famozna Čilićeva „glava“ već polako postaje floskula, rekao bih i svojevrsni mit. Neprestano naglašavati kako je Čilić psihički nestabilan i kako je zahvaljujući tome izgubio hrpu dobivenih mečeva banalan je pristup nečemu što je ipak puno kompleksnije od tako jednostavnih ocjena. Kao da su igračke kvalitete, rezultati i „glava“ neovisni jedno o drugome, kao da psihička stabilnost pada s neba slučajno. Ima li smisla reći kako je nekoga samo „glava“ dijelila od boljih ostvarenja? Je li rezultat posljedica „glave“ ili je upravo obrnuto, dolazi li psihička stabilnost s dobrim rezultatima? Ja još nisam vidio vrhunskog uspješnog sportaša sa slabom „glavom“, kao što nisam vidio ni očajnog neuspješnog sportaša s jakom „glavom“.  

Dok je bio na vrhuncu karijere, praktički nepobjediv, Federer je osim igračkih, iskazivao i vrhunske kvalitete kad je psiha u pitanju. Smiren, stalože, koncentriran, uvijek najbolji u ključnim poenima, Federer je i one mečeve u kojima je protivnik bio blizu uglavnom rješavao u svoju korist, jer je, govorilo se tada, jak u „glavi“. U kasnijoj fazi karijere, kad je igrački pao, i kad su porazi, pogotovo od Nadala i Đokovića, postali učestaliji, odjednom je i veliki Švicarac postao nestabilniji u „glavi“. Vidjelo se to i na samom ponašanju na terenu, ali prije svega na igri u ključnim situacijama. Propuštene meč lopte u velikim mečevima protiv Đokovića i neshvatljive početničke pogreške u dvobojima s Nadalom dobrim su djelom obilježile silaznu putanju njegove karijere, odjednom to više nije bila psihička gromada koju smo gledali godinama unazad. Je li Federer, dakle, izgubio „glavu“, ili je uslijed lošijih rezultat čak i on postao psihički nestabilan?

Slično vrijedi i za Đokovića. Kad je u top formi, slovi za mentalnu gromadu koja će pronaći izlaz i iz najtežih situacija. No, kad nije u svom najboljem izdanju, kad nastupe razdoblja u kojima rezultat pati, vidi se kako je i Đoković čovjek kao i svi drugi, i kako niti on nije imun na probleme s psihom. Ni njegova kvaliteta u „glavi“ nije nešto što on, eto, ima, pa ga to izvlači iz teških situacija, nego je ta kvaliteta upravo posljedica njegovih vrhunskih rezultata. A oni su prije svega došli zato što se radi o igraču isto takvih vrhunskih teniskih kvaliteta.

Sjetimo se, uostalom, Čilića u onom razdoblju nakon trijumfa na US Openu. Došao je na Davis Cup iz aviona, bez treninga i još uvijek opijen trijumfom iz New Yorka, i praktički sam dobio Belgiju na njezinom terenu, a onda je na jednako dominantan i samouvjeren način uzeo i turnir u Rusiji. Iz svih tih Marinovih nastupa netom nakon osvajanja US Opena isijavalo je samopouzdanje kakvo nikad dotad nismo vidjeli, u tim trenucima i on je izgledao kao mentalna gromada. Isti onaj Čilić koji nema „glavu“ za veće domete, odjednom je postao samouvjereni igrač koji mete sve što mu se nađe na putu. Veza između „glave“ i rezultata, dakle, očito postoji, no čini se da ne ide (samo) u smjeru kako se to uglavnom sugerira. Ne mogu se rezultatska ostvarenja i nečiji dosezi u karijeri objasniti samo jakom ili slabom „glavom“, to je ipak dvosmjerni proces u kojem je psihička stabilnost dobrim dijelom upravo posljedica rezultata.

Na kraju, kad maknemo u stranu sve ovo napisano, i pogledamo samo Marina Čilića, vidjet ćemo kako se stvari mogu gledati iz različite perspektive. Mogu se u prvi plan staviti neki već „dobiveni“ mečevi koje ja Marin na kraju izgubio, a može se naglasak staviti i na obrnute slučajeve,. Da je Čilić baš toliki „propuh u glavi“, kako se često zna pročitati, ne bi dobio toliko mečeva u pet setova, pogotovo ne bi još jednom okrenuo mečeve koji je prvo „dobio“, pa onda „izgubio“, a bilo je i takvih poprilično.

Ako je već Čilićeva „glava“ tema i ako se o njoj mora pričati, nekako se nameće zaključak – nije on slab u „glavi“, on jednostavno nema „glavu“, u smislu da na njega previše utječe ono što se dotad događalo u meču. On uvijek igra tu svoju igru, i kao što može ispustiti veliko vodstvo, tako se može vratiti i iz ponora, ovisno od toga na kojoj je razini njegova igra. A ona varira. i to jako. Pa će tako netko reći, kad vidi kako Čilić može dobro igrati, da je ostvario manje no što je mogao i da je za to prvenstveno kriva „glava“, dok će netko drugi, kad uzme u obzir njegove nedostatke u igri, reći kako je izvukao maksimum, dijelom baš zahvaljujući tom pristupu i zaigranoj neopterećenoj „glavi“ koja uvijek gleda naprijed i ne osvrće se previše na ono što je bilo.