Potpuno mi je nerazumljiv ovaj medijski senzacionalizam (iako, pitanje je koliko danas novinarski senzacionalizam uopće može biti čudan) oko našeg plasmana u finale, kao da se radi o prvorazrednoj senzaciji, čak i čudu po nekima. Ovo nije ništa više od iznenađenja. U ovom formatu natjecanja, s parovima i dva singla, mi smo reprezentacija protiv koje malo tko može reći da je favorit. Gledam malo sudionike završnice i nominirane igrače, možda jedino ti opjevani Rusi izgledaju jače od nas, iako je i to vrlo blizu.
Mi praktički u svakom meču imamo upisani bod, i to onaj zadnji, što znači da svi protiv nas ulaze s imperativom pobjede u oba singla, a to uopće nije jednostavno, ni igrački, ni psihološki. Svi znamo kakav je Marin igrač, kad je u formi, a u posljednje vrijeme očito je, može se nositi sa svima. Čak ni Đoković i Medevedev, u ovoj fazi sezone i u formi u kojoj trenutno jesu, nisu zicer protiv Marina, da ne spominjem ove druge igrače. Renking na ljestvici ne znači puno, ovo je poseban turnir gdje trenutna forma i naboj iskaču u prvi plan.
Marin to ima, a očito ima i Gojo, pa bi bilo dobro više prestati spominjati njegov plasman, kad to kao što smo se uvjerili trenutno malo znači. Ne sumnjam kako će Goju i protiv Rubljeva (ako Rusi uopće dođu u finale i ako Rubljev bude igrao, ne bih se iznenadio da Tarpišev ubaci nekog drugog) proglasiti autsajderom, samo zato što je on eto 200 i neki, a Rubljev peti igrač svijeta. Očito je kako Rubljev nije u bajnoj formi i kako zna podbaciti, pokazao je to i ovdje, i zato meni taj ruski već upisani bod nije baš toliko siguran.
Uglavnom, kad se sve sabere, mi imamo vrlo jaku reprezentaciju i nema potrebe stalno nas gurati u neku ulogu autsajdera koji niže senzaciju za senzacijom.