Zašto Hrvati, osim kad Goran osvoji Wimbledon, ne vole gledati tenis?
Osvojili
smo Davis Cup, da nije bilo ozljeda i bolesti imali bi četvoricu barem
u TOP 20, karte nisu preskupe, ali ljubavi prema tenisu nema. Analiza
Nevena Bertičevića
Nije ovo tekst protiv Zadrana koji,
reći će netko, 'nisu u petak prepoznali veličinu događaja'. Teniska
čarolija ih očito nije dojmila poput rukometne kad su napunili Višnjik
do vrha. Valjda će i košarkaši Zadra. Kad budu prave i velike utakmice.
Ovo je, zapravo, tekst protiv Hrvata, ili većine Hrvata koji tenis
vole. Vole ga igrati. Gledati? To je već nešto teža utakmica. Prijatelj
me uvjerio, ili pokušao uvjeriti, da to u Zadru ne ide, ili nikad neće
ići jer se tenis 'ne igra 4x10 minuta, nema poluvrijeme i ne možeš od
prvog poena vikati: Igraj, Zadre, volim te'. Možda je u pravu, iako ni
to nije pretjerano važno.
Kad malo bolje razmislim, atmosfera je bila super kad smo igrali s
Njemačkom i SAD u maloj dvorani Doma sportova, pogotovo protiv
Rumunjske i Rusije 2005. u Splitu. Sve ostalo? Nešto je zapelo, nešto
se dogodilo po putu, nešto je, gotovo bih rekao, 'trulo'. Iako mi je
nejasno zašto. Da nije bilo bolesti i ozljeda, siguran sam da bismo
imali četvoricu najmanje u prvih 20, možda i bolje. Svu četvoricu. Ivu
Karlovića koji predvodi, Marina Čilića, Marija Ančića i Ivana Ljubičića.
I opet nije dovoljno. Ni rezultat svih rezultata, i danas tvrdim da
je to naš najšokantniji uspjeh, momčadski uspjeh, možda i svih vremena.
Trijumf Hrvatske u Davis Cupu, velika pobjeda u Bratislavi, ali prije
svega velika pobjeda nad Amerikancima u Carsonu u 1. kolu, pobjeda nad
Andyjem Roddickom, Andreom Agassijem, koji se samo za tu priliku vratio
Davis Cupu. I braćom Bryan. Opet, ni to nije bilo dovoljno da tenis
postane ono što je zavrijedio.
Netko će reći da HTS nije napravio sve što je mogao. I možda će biti
u pravu. Kako je, uostalom, moguće, da samo nekoliko mjeseci nakon
trijumfa u Bratislavi, igramo četvrtfinale s Argentincima u Zagrebu i
pritom brojimo gledatelje. Nismo potrošili previše vremena. Sumnjam da
ih je bilo više od 1.000. Postoji teorija da HTS nakon osvajanja Davis
Cupa nije uspio potpisati niti jednog sponzora, dok je, recimo, LTA
nakon plasmana Andyja Murraya u finale US Opena za godinu koja dolazi
inkasirao 25.000.000 funti. Mi, naravno, nismo toliko bogati, ne možemo
očekivati tolike novce, ali imamo pravo očekivati da se dvorana s
Argentincima 'ne proda puno za prazno'. Pa onda bude - prazna.
Prvi dan u Zadru je rekao nešto o nama i našoj ljubavi prema tenisu.
Koje očito nema. Ili je nema u dovoljno mjeri. Ili svi mi koji smo
željeli kojih 5.000 gledatelja na Višnjiku pretjerujemo. Preskupo? Nije
bilo preskupo. Očito je to priča koja traje. Ljubavi prema tenisu koje
nema. Osim kad Goran Ivanišević osvaja Wimbledon. Nije je bilo, barem
ne pretjerane, kad smo u Bratislavi dostigli vrh ledenog brijega, nakon
čega više ništa nije važno.
Tenis je svoje napravio i ako se više nikad, ni približno, ne ponovi
- nije važno. Iako imamo reprezentaciju, opet imamo reprezentaciju
koja, uz dobar ždrijeb, opet može visoko. Možda i do kraja. Ako i ovo
što sad pišem nije - iluzija. Ili mišljenje, samo mišljenje jednog
razočaranog
Toooooooooo barba Nevene toooooo!!! Na Gripama nasi jednostavno ne gube-vratite nam DC u Split. Maksimir je bija nasim nogometasima sretan stadion, zasto Gripe ne bi bile nasin tenisacima?! A i publika je najjaca. Stoga dizen glas VRATITE DC NA GRIPEEEEE!!!
[uredio nikita - 21. rujna 2008. u 05:11]