U zemlji u kojoj se velike stvari brzo zaboravljaju, u zemlji u kojoj se velikim pobjednicima uvijek traži 'crno pod noktom' i u kojoj i oni s grijesima bacaju kamenje na griješnike, nije na odmet podsjetiti se po čemu ćemo pamtiti Gorana Ivaniševića. Za one koji su proteklih dana zaboravili - jednog od najvećih hrvatskih sportaša...

Pamtit ćemo aseve, velike pobjede, živciranje, frizure, duhovite izjave, Wimbledon.

Pamtit ćemo prvi Roland Garros '90. i veliku pobjedu nad Borisom Beckerom uz Nijemčevu izjavu 'ni Bog nije mogao odigrati bolje'. Becker je uzvratio u polufinalu Wimbledona, no tada je bilo jasno da će 19-godišnjak na "svetoj travi" ostvarivati fantastične rezultate.

Pamtit ćemo prvo izgubljeno wimbledonsko finale, protiv Agassija, koje je možda odredilo i karijere obojice tenisača. U sjećanju će ostati i hrvatska zastava koju je Goran s ponosom nosio na glavi u vrijeme ratnih razaranja i tako svijet upoznavao sa svojom domovinom.

Hrvatskoj je donio i dvije brončane olimpijske medalje, u singlu i u paru s Goranom Prpićem. Pamtit ćemo i drugo finale na Otoku, ono protiv Samprasa 1994., baš kao i drugo mjesto na ATP ljestvici te godine.

U sjajnoj 1996. osvojio je pet turnira, postavio je rekord s 1.477 as servisa u jednoj godini, a s Ivom Majoli osvojio je i Hopman Cup.

Paralelno s hrvatskom nogometnom reprezentacijom koja je marširala po Francuskoj, Ivanišević je 1998. lomio otpore u Wimbledonu, da bi još jednom izgubio finale od nemilosrdnog Petea Samprasa. Pamtit ćemo slomljenog Gorana, suze i osjećaj da je to bila zadnja Ivaniševićeva šansa na najvećem svjetskom turniru.

Bilo je puno pobjeda, bilo je i čudnih poraza koje ni Ivanišević nije mogao objasniti. "Kako sam danas igrao, trebalo bi me zatvoriti." Stizale su polako i ozljede, a Ivaniševića se sve češće nazivalo "najboljim igračem koji nikada nije osvojio Grand Slam". Kako se pokazalo, sudbina je za njega ipak spremila nešto posebno.

Stigao je na taj Wimbledon kao 125. igrač svijeta, organizatori su trostrukom finalistu dali pozivnicu, a odužio im se na neviđeni način. Na način koji nećemo pamtiti samo mi, već cijeli sportski svijet.

Sampras je ovoga puta izletio prije susreta s Ivaniševićem, kojem je preostalo još jednom slomiti srca domaćih navijača u susretu s Henmanom i potom u četvrtom finalu svladali Patricka Raftera. U najboljem wimbledonskom finalu svih vremena, u fenomenalnoj atmosferi, Goran je stigao do trofeja kojeg je želio cijelu karijeru.

Pamtit ćemo njegovu sreću, trk prema ocu u lože, svi koji ovaj tekst čitaju sigurno će pamtiti i gdje su bili toga dana kada je Goran osvojio Wimbledon. Pamtit ćemo spektakularni doček, dres Dražena Petrovića, striptiz na rivi.

Za pamćenje ostaje i pogodak na oproštaju Zvonimira Bobana, istog Bobana koji je nakon wimbledonske pobjede Ivaniševića prozvao "najvećim živućim Hrvatom".

Za sve dobro što je učinio za Hrvatsku u Davis Cupu Goran je nagrađen 2005. godine kada je, već praktički umirovljen, bio dio reprezentacije koja je u Bratislavi osvojila to prestižno tenisko natjecanje.

Pamtit ćemo jedan od najboljih servisa svih vremena, voleje koji su varirali od briljantnih do očajnih, pamtit ćemo razbijanje reketa i legendarne izjave. Pamtit ćemo emocije koje su nas vezale za Goranove mečeve puno više nego što je to uobičajeno u odnosu sportaš - navijač.

Pamtit ćemo tenisača koji je, po vlastitim riječima, uvijek igrao protiv pet protivnika: suca, publike, skupljača lopti, terena i samog sebe. Pamtit ćemo tenisača koji je kao klinac razbijao rekete kad "nije pobijedio zid". Premda zid još nitko nije pobijedio.

Zbog svega toga postao je slavan. Slavan je zbog svog znanja na teniskim terenima, ne u nečijim krevetima. I dok su se moralni obzori tračerskih časopisa u sekundi pretvorili u one Glasa Koncila, urednici i fotografi tih istih trebaju biti svjesni jedne Goranove izjave.

"Što god učinim do kraja života, uvijek ću biti wimbledonski pobjednik".

To ne znači da je Ivanišević amnestiran od svakog grijeha. Bez obzira što je počinjeni grijeh nešto što mnogi manje slavni rade, drugi maštaju o tomu, a tek poneki uspijevaju izbjeći. I bez obzira što bi na fotografa koji ti narušava privatnost mnogi od nas slično nasrnuli.

To samo znači da nećemo pamtiti slike Goranovog izlaska iz nečijeg stana, već slike wimbledonskog pobjednika.



Bravo, Tomo!