Bilo je vrijeme za sljedeći potez. Tu nastupa otac Vlado, koji je imao toliko hrabrosti i vjere u svog sina, u kojeg nitko drugi nije, da je ostavio vlastiti posao i uložio sve resurse u njegovu karijeru. Znajući da njegov otac riskira praktički sve što ima, taj dečko krenuo je u nemilosrdni svijet tenisa pod ogromnim pritiskom. Nenaoružan. Sam protiv svih. U samo godinu dana proputovao je svijet, igrao na 4 različita kontinenta, spavao u premalim krevetima i sa 20 godina morao stalno razmišljati o tome da tamo gdje ide mora pobijediti barem jedan meč ako se misli vratiti kući.
Sve se isplatilo 23.6.2003. u Londonu, kada je "Nepoznati Div" ispratio prošlogodišnjeg pobjednika Lleytona Hewitta s Wimbledona i konačno stavio osmijeh na lice sebi i nekolicini ljudi koji su vjerovali u njega, a flaster na usta mnogima koji nisu.

15 godina kasnije, on i dalje ispisuje povijest. I iako će mu mnogi doživotno zamjeriti što nam nije donio Davis Cup, on bi trebao zamjeriti svima onima koji su napustili dvoranu i ostavili ga da se u svom rodnom gradu u petom meču finala Davis Cupa osjeća kao da je u srcu Buenos Airesa. Ali, on neće zamjeriti nikome. Jer, ako je išta naučio u svojoj karijeri, naučio je biti sam. Ali znaj, Ivo, da nisi sam.

SRETAN 39. ROĐENDAN, DOKTORČINO!