Nikada nije bio čovjek od velikih riječi, iako je bio spreman i na razgovor i na vic. Jedan od razloga je svakako to što je Ivo Karlović imao problema sa zamuckivanjem i to ga je smetalo više nego što je želio pokazati. A to su naravno neki trećerazredni novinari koji su dolazili u Wimbledon samo da bi pronašli nekakvu “senzaciju” pokušali iskoristiti pa su tu svoju navodnu duhovitost, zapravo uvrede na račun zamuckivanja Karlovića platili i odvojenošću od nekih starijih i svakako uglednijih kolega. S vremenom je upornim radom tu govornu manu, ako ju možemo tako nazvati, gurnuo niz štenge, dok je prošli tjedan u svom stilu, u kratkoj objavi, poslao poruku kako je gotovo tri godine nakon što je odigrao posljednji meč njegovoj teniskoj karijeri došao kraj.

Pozitivan skor s Đokovićem

Karlo Veliki će tako svoj 45. rođendan, koji je upravo danas, proslaviti kao umirovljenik, uz najavu da bi volio pomoći mladim tenisačima i tenisačicamai. A da bi imao što pokazati, nema nikakve dvojbe. Za momka koji nikada nije bio u prvom redu našeg tenisa ostvario je blistavu karijeru. Sumnjam da je bilo onih koji su vjerovali kojom će stazom Ivo Karlović krenuti i gdje će doći, dok sam uvjeren da nitko nije mogao vjerovati da će odigrati više od 700 utakmica na ATP Touru i da će karijeru okončati u pozitivi s 371 pobjedom i 367 poraza.

Podatak da je bio četvrtfinalist Wimbledona, podatak da je osvojio osam turnira, podatak da je bio trostruki finalist i jednom pobjednik na turniru teniske Kuće slavnih u Newportu, gdje se igra na travnatim terenima, podatak da je na središnjem terenu u All England Clubu u 1. kolu 2003. godine pobijedio branitelja naslova Lleytona Hewitta, činjenica je odigrao niz velikih utakmica, činjenica da je imao velikih pobjeda, ali i velikih poraza, samo će uokviriti sliku o momku iz Zagreba koji je i sportsku i životnu sreću našao u Miamiju. Danas ako tamo zalutate na neku utakmicu Miami Heata mogli biste naletjeti upravo na Ivu Karlovića.

Upisao je brojne velike pobjede, dok ostaje činjenica da je jedan od rijetkih tenisača koji ima pozitivan skor s Novakom Đokovićem. Nakon što je prvi meč 2008. u Hamburgu izgubio, posljednja dva u Madridu i Dohi je dobio. Pobijedio je jednom i Rogera Federera s kojim je imao neobičan skor 1-13, ali ta jedna pobjeda dogodila se u Cincinnatiju kad je Federera skinuo s prvog mjesta na svijetu.

Istina, neke tenisače nije nikad pobijedio. Primjerice Rafaela Nadala od koga je pet puta izgubio. Ili Andyja Murraya protiv kojeg je imao sedam poraza, ali ga do danas nitko neće uvjeriti da ga suci nisu pokrali i oteli mu mogućnost petog seta upornim dosuđivanjem prestupa kod serviranja u Wimbledonu 2012.

A kad smo već kod servisa, komplimenti koje je Karlović znao dobiti za svoj početni udarac dolazili su sa svih strana. Za neke, poput Andrea Agassija, Karlović je “servirao sa stabla”, dok broj aseva koje je mogao zabijati u serijama ponekad je bilo teško izbrojiti. U jednoj od velikih utakmica, koju je nažalost izgubio, protiv Čeha Radeka Štepaneka u Davis Cupu bilo je 15:13 u petom setu, Karlović je zabio 78 aseva (!?). Imao je u tom dvoboju i četiri meč-lopte, ali Štepanek se izvukao.

Većina Karlovićevih protivnika pali su nakon briljantnih servisa našeg majstora, ali imao je i sjajni forhend. Bekhend nije bio njegova snaga pa se na račun njega našalio i u oproštajnoj poruci. A da bi mnoge mogao učiti kako zabiti u sve kutke terena reći će i podatak da je u blistavoj karijeri zabio 13.728 aseva, samo ih je Amerikanac John Isner zabio više. I tu je bila njegova snaga i njegova veličina, dok je mnogima trebalo vremena da to otkriju. Kao recimo Hewittu, koji je kao branitelj naslova na središnjem terenu u Wimbledonu, nakon što je imao set i 4:2 naletio na plutajuću minu i kreirao senzaciju na najvećem svjetskom turniru. I Hewitt, ali i Karlović.

Centimetri do raja u Zagrebu

Iako je bio član hrvatske pobjedničke Davis Cup reprezentacije koja je svladala Slovačku u Bratislavi s Ivanom Ljubičićem, Marijom Ančićem i Goranom Ivaniševićem, najveća pobjeda njegove karijere nije se dogodila. Želio je i vrata su mu se gotovo otvorila u njegovom Zagrebu, došao je centimetrima do raja, ali nažalost posljednji korak nije načinio. U posljednjem, presudnom meču finala Davis Cupa 2016. izgubio je kao da nije ni izašao na teren od Federica Delbonisa, koji je tako svojoj Argentini donio trofej i omogućio Juanu Martinu Del Potru da završi među besmrtnicima. Tužno je, ali ujedno i neobično bilo vidjeti proslavu argentinskih navijača kojih je na tom posljednjem meču bilo više nego Hrvata koji su otišli doma. Kao da su sumnjali u Karlovića ili kao da ih je netko poslao doma.

Svi oni koji su ga upoznali i barem jednom vidjeli neku njegovu veliku predstavu čestitat će mu danas od srca rođendan i poželjeti da ostane uz tenis, siguran sam da će se i HTS sjetiti i nagraditi životno djelo Ive Karlovića.