Za Kikija bi se moglo reći mnogo epiteta, mnogo bi se opisa moglo koristiti, a opet ga ne biste u potpunosti upoznali sve dok ga niste doživjeli na teniskom terenu. Jer jedno niste mogli vidjeti - Kikija bez osmijeha na toj prelijepoj ravnoj površini, omeđenoj ogradama, sa mrežom na sredini i uokvirenoj bijelim crtama, tamo kuda je pripadalo njegovo srce. Riječi jednostavno nisu dovoljne, postaju slabe, neprecizne u usporedbi sa tom iskrenom, čistom ljubavlju i bezgraničnom voljom prema ovom našem bijelom sportu, koja je iz Kikija zračila svakog trenutka provedenog u toj crvenoj prašini, tom sastavnom dijelu njegovog postojanja. Kao i onaj sjaj u mudrim, kristalnoplavim očima, sjaj uvijek prisutan kad je reket u ruci.
Ljubav i predan, naporan rad. Toliko jednostavna formula, temelj. A opet, malo ljudi osjeća, malo je ljudi sposobno osjećati onu pravu, svijetom neiskvarenu ljubav kakvu je Kiki osjećao prema svom pozivu. Tenis u tri sata ujutro, u zimski hladnoj dvorani zagrebačkog Alplana, termin u sedam ujutro u Zagiju, 8 sati provedenih na užarenoj svjetlosti ljetnog sunca - nisu predstavljalji nikakav problem. Dapače, potpuno suprotno, za našeg Kikija to je bio pojam raja na Zemlji. Kako je sam rekao na terenu broj 1 zagrebačke Mladosti: " Ja dišem tenis. Kako su drugim ljudima potrebni zrak i voda, tako je meni za život potreban tenis."
Sa takvim temeljima, sa takvom ljubavlju, uz nebrojene sate predanog, napornog rada, granice ne postoje. Ne postoji lopta koju ne možeš stići ("pa kako znaš kad nisi probao"), nema toga što bi te moglo zaustaviti na putu prema zvijezdama. Nema igrača kojeg je odgojio, a da u njega nije ugradio dio sebe. Teniski napredak je kod svih učenika bio više nego očit, no cilj nije nikad bio vanjski, eksterni. Nije nagrada novac, trofej, slava, niti luksuz najvećih svjetskih stadiona i stoljetnih teniskih klubova. Cilj je sam put, sama ljubav koju je Kiki osjećao svaki put kad bi stao na teniski teren, svaki put kad bi žice savršeno pogodile onu žutu lopticu, svaki put kad je došao ranije kako bi zalio ili ostao duže kako bi savršeno prevukao teren i očistio linije za one koji dolaze poslije. I očistio teren od sve prljavštine, svih negativnih utjecaja, čistio i čistio, dok ne bi ostala samo ljubav. Ta ljubav ostati će u svima koji su ga poznavali, dio je to Kristijana koji živi i dalje u svakoj osobi koja je svjedočila suživotu njega i tenisa. Nastavit će taj dio našeg Kikija živjeti dugo, neće isčeznuti s vremenom, sve dok je života, sve dok negdje u svemiru loptice skaču preko mreže.
To je pouka, to je ljubav, dio Kikija koji ima Borna, Ana, Petra, Olga i svi oni malo manje poznati, ali jednako bitni ljudi koji tu strast i ljubav osjete u sebi, prenose na druge osobe.
Ljubav je to, nije nestala ni kada je došla bolest. Prokleta, teška, mučna bolest. Ostavlja tragove na koži, na tijelu, na psihi čovjeka. I svejedno nije ga to moglo spriječiti da uzme reket u ruke. Bolne ruke, pune žuljeva, s jednakom su voljom držale onaj reket, držale kao da je sve u savršenom radu. Bol sa kojom većina ljudi ne izlazi iz kreveta za Šnacu nije bila niti najmanja distrakcija.
Takav Kiki dio je nas. Uvijek će biti. Fizički nije više s nama, ali zapravo je pored nas na terenu, smiješak se od uha do uha. Gleda i prati svaki naš korak, svaku istrčanu loptu, svaki savršen kontakt loptice sa žicama, svako povlačanje terena, čiščenje našeg sporta sve dok ne ostane čista, iskrena ljubav.