Marin Čilić početkom godine napravio je pravi tenski bum. Ulaskom u polufinale Australian Opena ostvario je do sada najveći uspjeh u svojoj karijeri i svrstao se među deset najboljih tenisera svijeta.

"Marin je sada u top 10 i nema nikakvog razloga misliti da će se tamo zaustaviti" napisao je "Sports Illustrated", najprodavaniji sportski magazin na svijetu.

No, 22-godišnji mlađić iz Međugorja, koji igra pod hrvatskom zastavom, nastoji ostati hladne glave što bi mu mogao biti veoma važan saveznik u nastavku karijere.

Deveti teniser svijeta je u svom zgusnutom rasporedu turnira i treninga, između Dubaija i Varaždina, ipak rado odvojio vrijeme i dao intervju "Dnevnom avazu". Prijatan i susretljiv sagovornik otvoreno je govorio o svom profesionalnom i privatnom životu koji se odvija na relaciji Međugorje - Zagreb - Monte Karlo.

Nova pustolovina

Australian Open vrhunac je Vaše dosadašnje karijere.

- Doživjeti da igram polufinale takvog turnira je zaista ogroman uspjeh i veliko iskustvo. To je za mene bio novi doživljaj, nova pustolovina. Put do tog uspjeha nije bio nimalo lagan. Imao sam teških mečeva i teških protivnika, ali skupio sam i dosta dobrih pobjeda.

Kakav je osjećaj biti među top deset na svijetu?

- Kada sam bio mlađi, bio mi je veliki uspjeh plasirati se među prvih 100, a evo sada sam među prvih deset i to nekako normalno doživljavam. Znam da mi to nije dovoljno da držim nivo. Stalno se moram motivirati, dobro trenirati i napredovati da mogu ići dalje.

Da li se u ovom trenutku usuđujete razmišljati o prva tri mjesta.

- Ne gledam baš tako daleko. Rekao bih da je to dva-tri koraka ispred mene. Sljedeći realan cilj je da se plasiram u završni Masters na kraju godine, među osam. To bi mi bio dobar temelj za sljedeći korak - među pet ili tri. Idem lagano. U karijeri sam uvijek išao postepeno i korak po korak. Težim da idem mirnijim i sigurnijim putem i ne gledam previše unaprijed.

Koliko je potrebno odricanja zbog sportske karijere kao što je Vaša?

- Zabava, druženje, prijatelji su u drugom planu. Prioritet mi je bio tenis i sve se vrtilo oko toga. Puno sam putovao. Od kuće sam otišao sa 14 godina i, naravno, nisam uspio zadržati neke svoje prijatelje. To nije bilo jednostavno za prihvatiti, ali znam šta želim u životu. Kad god izađem na teren, imam osjećaj da je to jedino što želim. Kada dođe do umora, najradije bih sve pustio, otišao kući, uzeo mjesec-dva odmora. Ali, to su teškoće kroz koje se mora proći da bi se došlo do željenog cilja i rezultata.

Sigurno Vam mnogo znači podrška roditelja i trojice braće?

- Otac mi je do 14. godine bio najveći oslonac. Njegovom zaslugom sam se zadržao u tenisu. Kada sam otišao od kuće, bilo je i teških trenutaka. Kada nije bilo nekih rezultata, porodica je bila podrška. Nikada mi nisu stvarali pritisak i to mi je mnogo značilo. Moj najstariji brat Vinko često putuje sa mnom, dijeli sa mnom i teške i sretne trenutke. I moj trener Bob Bret (Brett) mi psihički pomaže, šta napraviti u teškim situacijama i slično.

Koliko često idete kući u Međugorje?

- Prošli put sam bio za Božić. U Zagrebu provodim dosta vremena. Tu mi je drugi dom, a dođu i moji. Kada me uhvati nostalgija i kada se baš želim odmoriti, odem u Međugorje.

Znate li da imate i podršku navijača iz BiH. Vaši mečevi prate se u Sarajevu, ljudi navijaju...

- Prvi put čujem da i u Sarajevu imam navijača. Naravno da mi godi podrška iz BiH. Ljudi pokazuju da vole sport i da cijene svaku pobjedu i to ne može da mi ne bude drago. Kada igram neke velike turnire, znam da ljudi to više prate. To mi je dodatni motiv. Iako igram za Hrvatsku, laska mi što ljudi vole vidjeti da pobjeđujem i napredujem.

Saradnja s Goranom

Saradnja s Goranom Ivaniševićem sigurno Vam mnogi znači?

- Našli smo se na turniru u Zagrebu i on je na kraju prošle godine izrazio želju da mi malo pomogne na turnirima, kada me ne prati glavni trener Bob Bret. To mi je zbilja puno pomoglo. Dogovorili smo se da će biti sa mnom u Majamiju. On je zadovoljan, a ja prezadovoljan.

Imate li djevojku?

- Imam djevojku i zasad je sve ok. Nadam se da će tako ostati.

Je li to duža veza.

- Još nije.

Djevojku krijete od javnosti?

- Malo. Ipak privatni život želim ostaviti po strani. Ona je iz Hrvatske i nema nikakve veze s tenisom.

Je li tačno da je Vaš otac kada ste bili junior kontaktirao Teniski savez BiH, ali da oni nisu pokazali interes za Vas?

- Kada sam imao 13 ili 14 godina finansijska situacija nije bila najbolja i tražio sam najbolju opciju za sebe. Sa 10 ili 12 godina igrao sam turnire u BiH i Hrvatskoj, a nakon toga sam igrao za Hrvatsku. Vjerovatno je otac tražio neke opcije gdje bi mogao trenirati, što bi se moglo učiniti za nastavak moje karijere. I našao je. U Zagrebu sam našao svoj novi dom. Teško mi je reći, nisam siguran da li je bilo kontakata s Teniskim savezom BiH.

Da je ta saradnja uspostavljena, šta mislite da li biste uspjeli postići ovakav uspjeh?

- Teško mi je to reći. U Zagrebu sam bio pod paskom njihovog trenera iz Saveza, tu sam upoznao i Gorana. On je malo više igrao sa mnom i uputio me kod Boba Breta. Možda te situacije ne bi bilo da sam igrao za BiH.

Biste li željeli reći nešto na koncu intervjua?

- Jedino da mi je baš drago za to što ste mi rekli da me ljudi u Sarajevu prate. To mi je iznenađenje i baš mi je dobro sjelo.

Federer i Nadal

Jeste li imali priliku da se bliže upoznate s Federerom i Nadalom?

- Naravno da se viđamo na turnirima, dijelimo iste svlačionice. Većina momaka je jako dobra i drušveni su. Federer je sa svima u dobrim odnosima. Nadal isto. Svi su oni dosta društveni, ali niko se ne želi previše vezivati s ostalim igračima. To su površni kontakti.

Uživao uz utakmice

Pratite li druge sportove?

- Najviše nogomet. Pratio sam prošle godine utakmice BiH u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Navijali smo i željeli da BiH prođe. Posljednja utakmica s Portugalom bila je zanimljiva. Bilo mi je veoma drago da se nogomet digao na veću razinu. Baš sam uživao.