Jer, njegova dominacija traje toliko dugo, toliko je sigurno da će Rafa osvojiti pehar tamo da nije teško izgubiti osjećaj za mjeru. Pritom i ponešto poštovanja. Pomalo je postao i dosadan...

Iako će se svaki put, pa tako i jučer, pri osvajanju sebi najvažnijeg trofeja baciti na tlo, propisno zaprljati leđa, provesti u tom položaju više nego je dozvoljeni nepisanim kodeksima... I tako sugerirati da mu svaki, baš svaki vraški puno znači.

Njemu da, a nama? Jesmo li svjesni koliko je neponovljivo ovo čemu svjedočimo? Nekoliko puta ovih dana pročitao sam i čuo tezu da je riječ o najdominantnijem sportašu koji je ikad viđen, naravno govoreći u vrlo uskom kontekstu.

Pa ipak, samo zato što je u toj mjeri bolji od ostalih, imamo li pravo omalovažavati tu dominaciju? Je li ona utemeljena na nekoj komparativnoj prednosti zasnovanoj na fiziologiji, antropometriji ili nekom drugom parametru kojeg bismo zbog toga mogli označiti - nepravednim?

Je li Rafajlo kriv što je toliko superiorniji konkurenciji, zar ćemo iz njegove najveće prednosti stvarati najveći protuargument, ima li to ikakvog logičkog smisla?

Julian Finney, Getty Images Sport

Rafael Nadal

Nema. Ja ga, barem, ne vidim. I baš dobro da sam rečenicu prije spomenuo nepravdu, jer ima velikog utjecaja na rasprave o veličini Nadala u povijesnim razmjerima.

Nepravda!

Sigurno ste primijetili, ali s vremenom naučili zanemarivati činjenicu da se na zemljanoj podlozi od četiri najvažnija turnira godišnje - uspjehe na kojima teniski svijet uzima kao presudne za raspravu o najboljima ikad - održava tek jedan jedini Slam.

Ako taj podatak stavimo u razmjer sa svim podlogama i specifičnim uvjetima koji postoje u tenisu, onda je to pravdeno. Ako ga stavimo u odnos s realnošću, činjenicom da se čak tri Slama igraju na brzoj podlozi, a dva od njih na praktički identičnoj, onda moramo zaključiti da je crvena prašina u prilično nepravednom položaju. I svi oni koji su naučili dobro igrati na njoj...

Ovim tekstom nemam namjeru ulaziti u dubinu razloga zašto je tomu tako, ali teško je poreći da s aspekta ravnomjerne zastupljenosti različitih teniskih vještina postoji prilična diskriminacija prema podlozi koju mnogi teniski učitelji, treneri i filozofi smatraju - majkom. Učiteljicom. Temeljem razvoja svakog tenisača.

A ja bih dodao i ovu misao: zemlja je najiskreniji detektor kvalitete. Na njoj nema skrivanja, švercanja, izvlačenja na jedan ili dva udarca. Moraš imati sve ili gotovo sve da bi bio pri samom vrhu...

U nastavku ću vam pokazati kolika je, zapravo, nepravda nanesena superdominatoru Nadalu ovakvim ustrojstvom teniskog kalendara...

Clive Brunskill, Getty Images

Što bi bilo kad bi se roland garrosi igrali više puta godišnje?

MISAONI EKSPERIMENT 1
Kada bi 4 najveća turnira bila raspoređena tako da sve tri različite podloge (zemlja, trava, hard) budu ravnomjerno zastupljene, dobili bismo podatak da bi se 1,333 turnira Slama odigralo u Rafinom dvorištu.

Kako je riječ o nečemu što je u praksi neprovedivo, neće vam biti jasna poanta ovog eksperimenta. Dok ne dođete do konkretnih podataka. A oni će uskoro.

Njima vam želim ukazati na stvarnu vrijednost Nadala koja mu pripada u raspravama o all-round teniskom pedigreu kojeg po nekima ne posjeduje te da nikako nije riječ o tenisaču koji je do sadašnjih 18 Slam naslova došao samo zato jer je, eto, imao sreće da se Roland Garros održava 10 puta u desetljeću...

Metodologija: Izračunao sam broj nastupa na Slamovima u karijeri za Nadala (56), izdvojio broj odigranih Garrosa (15) i postotak osvojenih naslova (80%) na njima. Zatim sam izračunao postotak osvojenih naslova (6) na drugim Slamovima (14,63%) u odnosu na broj nastupa (41).

Potom sam povećao udio zemljanih Slamova za 33% (s 1 na 1,33), a sukladno tom povećanju umanjio udio Slamova na preostalim podlogama. Korigirao sam osvojene naslove na ostalim podlogama za novi, smanjeni broj nastupa i sve to napravio sam i za preostale članove Velike Trojke.

Getty Images/Clive Brunskill

Đoković je samo jednom uspio osvojiti Roland Garros iz 15 pokušaja

Dobio sam sljedeće vrijednosti koje će vas, siguran sam, prilično iznenaditi:

Dakle, da je ATP kalendar ustrojen pravednije, da jednako vrednuje vještine potrebne za igranje na temeljnoj od svih podloga, zemlji, broj Grand Slam naslova bio bi ovako raspoređen.

1. NADAL 21,27
2. FEDERER 18,373
3. ĐOKOVIĆ 13,666

Kao što vidite, u tom nekom fiktivom svijetu, rasprave o najboljem svih vremena bile bi prilično usmjerene na Nadalovu stranu, iako sam uvjeren da bi svejedno bila jaka struja koja bi obezvrijeđivala njegov ukupni saldo samo zato što bi velika većina svih titula bila ostvarena na jednom jedinom mjestu.

MISAONI EKSPERIMENT 2
- Rafa ima 18 Grand Slamova, a 15 je morao propustiti zbog ozljede. Da je mogao osvojiti barem jedan od tih propuštenih, drukčije bismo sada pričali - rekao je nakon novog uspjeha u Parizu njegov bivši trener i doživotni stric, Toni. Čovjek koji ga je, najviše od svih, teniski oblikovao.

Povodom te izjave prionuo sam poslu. Toni rijetko kada izmišlja ili priča bedastoće, iako se u posljednje vrijeme ne libi svakome voljnom slušanja pričati o koječemu. Uzeo sam papir i olovku, dobro, uzeo sam tipkovnicu i miša... otvorio nekoliko desetaka kartica u pregledniku... oslobodio nekoliko sati u dnevnom rasporedu...

Richard Heathcote/Getty Images

Toni Nadal

...i zaključio da je stric ovoga puta debelo pretjerao. Nadal je u cijeloj karijeri, gledavši od prvog nastupa, propustio 'samo' osam Slamova! Dakle, gotovo dvostruko manje nego je Toni sugerirao. Međutim, čak i s tim znatno umanjenim brojem, Rafa je od Big 3 daleko najviše izostajao s najvažnijih turnira u povijesti.

Primjerice, Federer ih je od 1999. propustio samo pet, a Đoković - ne biste vjerovali - jedan jedini. Jedan Grand Slam i to ONE 2017. kada je nakon Wimbledona odlučio odmoriti ostatak sezone.

Slijedom razmišljanja Uncle Tonija, dao sam se na posao i po metodologiji sličnoj iz prethodnog eksperimenta, dobio sljedeće podatke:

Da su svi igrači odigrali sve Slamove koji su trebali, stanje sa najvažnijim titulama izgledalo bi ovako:

1. FEDERER 20,823
2. NADAL 19,78
3. ĐOKOVIĆ 15,33

Kao što vidite, osjećaj strica nije bio dobar, Federer bi po ovoj računici i dalje bio najbolji po naslovima, ali razlika bi bila jedan trofej manja u odnosu na Nadala!

Ovom eksperimentu možete opravdano prigovoriti naoko čvrstim kontra-argumentom:

Ali, tko je kriv Nadalu za sve izostanke, ozljede itd. Oni su došli kao posljedica njegova načina igre, možda i genetike, a sve to sačinjava jednog tenisača. Bez te genetike Rafa ne bi bio što jest, bez tog žestoko grinderskog stila igre.

No, koliko god takvo rezoniranje imalo smisla, uvedemo li u priču segmente iz eksperimenta 1, sve će se promijeniti:

Da je Rafa 33% (Grand Slam) turnira u karijeri više igrao na zemljanoj podlozi, njegovo tijelo sigurno bi bilo manje izraubano, koljena u boljem stanju pa zbog njih ne bi morao predati Granollersu 2016. bez borbe u Parizu, ne bi izgubio od Đokovića 2015. u najgoroj sezoni karijere, a pitanje je bi li si dozvolio i poraz od Soderlinga one mitske 2009. Vjerojatno bi i na preostale Slamove dolazio u boljem stanju, opasniji za konačan uspjeh.

Ali, sada smo već u sferi 'ki bi da bi'. Pa red je da i završimo prigodnim glazbenim brojem (okrenuti na 1:45):

Getty Images