Još tamo otkad je prestigao Samprasa po broju osvojenih Grand Slamova, bio sam siguran da će se o Federeru jednog dana kad ode u mirovinu pričati kao o najboljem tenisaču u povijesti. Bez konkurencije. Kako će svi 'naj' biti u njegovom vlasništvu.
Ali, eto, dogodilo se ono što je malotko mogao predvidjeti. Veliki Švicarac u trenutku kad je i službeno objavio kraja karijere nije čovjek s najviše osvojenih Grand Slamova, štoviše, nije ni drugi na toj listi. Rafael Nadal i Novak Đoković svojim su rezultatima na najvećim turnirima istisnuli Federera na treće mjesto u ovoj kategoriji, a obojica se mogu pohvaliti i s pozitivnim međusobnim skorom u dvobojima s njim.
Koliko god ponekad teško bilo isključiti emocije, osobne simpatije i dojam u ovakvim situacijama, čovjek ipak treba ostati realan. Ne može se danas govoriti o Federeru kao o neospornom najboljem tenisaču svih vremena. Ne može niti kao o rezultatski najuspješnijem, jer on to nije. No, ima jedna kategorija koja nadilazi samo rezultate na papiru, koja obuhvaća i neke druge stvari.
To je kategorija najvećeg ikad. Baš zato što se ne radi o nečem egzaktnom i mjerljivom, teško je tu kategoriju definirati. Nekako najlakše to opisati bilo bi ovako. Najveći ikad je onaj na koga ljudi pomisle kad im na pamet padne određeni sport. Onaj s kojim se poistovjećuju ljubitelji tog sporta, koga klinci u počecima karijere vide uzorom kojeg žele dostići. Iako i Nadal i Đoković sigurno imaju mnoštvo poklonika koji upravo njih vide najvećima, mislim da je Federer još uvijek nedodirljiv po ovom pitanju i da je za većinu teniskih zaljubljenika još uvijek on najveći. Bez obzira što nije najuspješniji.
