Aeromen (da li ovaj nick znači da vas ima više? a svaki je aeromAn?),
taj komentar sa b92 je malo šizofren, d'izvineš. Prvo čovek sere li sere po državi Srbiji zato što nije ni jedan dolar uložila u ove tenisere, da bi na kraju priznao da su ovi mladi teniseri i "njegovi heroji" koji su mu "ušli u srce"!?
Pa, upravo se o tome i radi! Onaj doček je bio samo jedan iskreni i spontani "love-fest" izmedju Beogradjana (ponajviše tinejdžera, što je ustvari i najveći uspeh čitavog dogadjaja) i njihovih novih idola. Došli ljudi da ih pozdrave, "uživo".
A, ako se Ana, Jeca i Nole ne stide da kažu da igraju svim srcem i za Srbiju (ja, priznajem, nisam toliki patriota), zašto bi se onda Beogradjani nešto zauzdavali u iskazivanju svojih emocija prema njima?
Ja prvi nisam pristalica zloupotrebe ličnih uspeha sportista i timova u svrhe opštenacionalnog srbovanja, ali zbog jednog sam danas ipak srećan i to kao Srbin!
Zna se da su tinejdžerima potrebni uzori, "idoli". To je sastavni deo odrastanja. Ali, odavno deca u Srbiji nisu imali ovako pozitivne likove za idole! Nakon svih silikonskih lutki s napućenim usnama, oštrih momaka u trenerkama, Grand produkcija i kojekakvih malih knindži, odjednom su na površinu isplivali njiih troje - Ana, Jelena i Nole. Deca svetski uspešna u svom zanatu, ali, mnogo značajnije, izuzetno lepo vaspitana, kulturna, normalna, spontana, otvorena, duhovita...
Gledam onu decu u publici na dočeku i vidim neke lepše, pametnije glave... došli klinci da pozdrave svoje nove heroje. Sutra će već na hiljade dece širom Srbije krenuti da gnjave svoje roditelje da im kupe teniski reket. Koje lepo osveženje! Umesto što će sedeti kod kuće i igrati video igrice, dok sa malog ekrana trešti neka Pink-Karleuša, oni će do prvog teniskog terena... da pikaju preko mreže.
Bog nas pogledao!
[uredio NYC - 12. lipnja 2007. u 01:35]