Tenis s ljudskim licem

Gledali su valjda John McEnroe i Ivan Lendl finale Miamija između Novaka Đokovića i Rafaela Nadala, gledali i u sebi se smješkali.

Bila bi šteta da nisu, jer propustili bi veliku stvar. A priča o Novaku Đokoviću zgodan početak.

Bili su nekad McEnroe i Lendl također broj jedan i broj dva, i odigrali mnoge od epskih mečeva teniske mitologije, uključujući do danas rekordnih dvadeset ATP finala. Jedno od njih bilo je i mitsko finale Roland Garrosa 1984.

Taj put činilo se kao lak posao za Big Maca: već četvrtu sezonu zaredom bio je svjetski broj jedan, te je godine već četiri puta u četiri finala pobijedio Ivana Groznog, pa onda i peti put dva tjedna ranije, na Svjetskom kupu u Dusseldorfu, izgubivši pri tom u svih pet mečeva jedan jedini set.

Prošlo je, uostalom, pola godine, a Amerikanac nije izgubio nijedan jedini meč, nanizavši do pariškog finala osam turnira i trideset devet uzastopnih pobjeda. Izgledalo je da ga više nitko do kraja godine neće pobijediti, da ga neće pobijediti nitko do kraja ATP Open ere, i da preostaje jedino ukinuti ili Johna McEnroea ili tenis. Izgledalo je tako i nakon prva dva seta, koje je Big Mac lako dobio sa 6:3, 6:2.

Onda se, kod rezultata 1:1 u trećem, začuo glas iz slušalica televizijskog snimatelja kraj terena. U jednom od nezaboravnijih trenutaka iz povijesti tenisa, iznervirani je McEnroe gotov poen zakucao forhendom u mrežu, pa otišao do televizijskog boksa, oteo prestravljenom kamermanu slušalice s mikrofonom iz ruku i najstrašnije se izderao u njih.

Živce nije uspio smiriti do kraja finala. Izgubio je taj gem, uspio napraviti još jedan ljutiti brejk i povesti 4:2, a onda konačno pukao. Ivan Grozni nanizao je četiri gema i dobio treći set, pa mu u sljedeća dva okrutno oduzeo posljednje servis gemove za dva puta po 7:5. Tako je završio najdulji pobjednički niz na početku sezone u povijesti modernog tenisa.

Danas se takvi tenisači više ne proizvode: igrači koji će pobijediti u trideset devet mečeva uzastopno, u četrdesetom voditi 2:0 u setovima i 4:2 u trećem setu, pa iznervirani zbog televizijskog snimatelja izgubiti set, meč, turnir i cijelu karijeru. Iako je, naime, te godine uzeo i US Open i Wimbledon - kada je Jimmyju Connorsu ostavio cijela četiri gema, uz tri neprisiljene greške u cijelom finalu – odigravši do danas najbolju godinu u povijesti ATP-a, sa 82 pobjede i samo tri poraza, Big Mac će kasnije priznati da se od traumatičnog pariškog finala nikad nije do kraja oporavio. U Stockholmu je nazvao suca šupkom i zaradio suspenziju, izgubio od Lendla finale US Opena, i ostatak karijere krčmio staru slavu. A bilo je slave za još punih osam sezona.

Lendl je bio McEnroeva aritmetička suprotnost. Hladni Čehoslovak izgledao je poput kiborga, istog liofiliziranog izraza lica i kad se odmara na klupi, i kad šalje paralelu iz punog trka, i kad prima pehar: mrcvario je protivnike i lomio ih forhend spinovima s osnovne crte, onako kako će to mnogo godina kasnije raditi Nadal. Roland Garros 1984. bio je njegov prvi Grand Slam, i početak jedne veličanstvene karijere.

Već 1986. godinu počeo je s pet turnira i dvadeset pet pobjeda zaredom, prije nego što ga je u finalu Chicaga konačno zaustavio jedva punoljetni wunderkind Boris Becker, senzacionalni pobjednik Wimbledona. Tako je završio drugi najdulji pobjednički niz na početku sezone u povijesti modernog tenisa.

Dvadeset pet godina prošlo je otada, i nitko se više nije ni približio rekordima dvojice najvećih tenisača osamdesetih, iako su sljedeće dvije dekade obilježila dvojica najdominantnijih igrača svih vremena: Pete Sampras je početkom 1997. nanizao sedamnaest, dok je Roger Federer u 2006. ušao sa šesnaest pobjeda. Razlog izgleda jednostavan - Ivan Lendl je svoj drugi najbolji start svih vremena postavio u posljednjoj sezoni koja nije počinjala Australian Openom. Od sljedeće godine otvoreno prvenstvo Australije je s travnatih terena Kooyonga u prosincu, krajem sezone, prebačeno na tvrdu podlogu Melbourne Parka u siječnju, na sam početak sezone.

Dvadeset pet godina prošlo je otada, sezonu su pobjedom u Australiji počinjali i Wilander, i Becker, i Courier, i Agassi, i Sampras, i Federer, i Nadal, ali nijedan nakon prvog Grand Slama sezone nije uzeo više od dva sljedeća turnira.

Kad je stoga Novak Đoković ovoga siječnja pobijedio Andyja Murraya i s jednim jedinim izgubljenim setom osvojio Australian Open, još uvijek nije izgledalo da se događa nešto veliko, iako je prije Nove godine s dvije pobjede donio Srbiji Davis Cup, a u polufinalu Melbournea, nakon tri uzastopna poraza iz prethodne godine, slomio i Rogera Federera.

Ipak, bio je to Noletov drugi Australian Open i napuštanje sudbine koju su mu zbog mentaliteta predviđali mnogi teniski stručnjaci – sudbine još jednog iz dugačke kolone prolaznika koji su uzimali po jedan Grand Slam i tiho nestajali. Tko se danas sjeća, recimo, Briana Teachera ili Vitasa Gerulaitisa? Osim, dakako, još manjepoznatijih Warwicka i Lloyda, koji su ta finala gubili? Ivanišević je, kao u svemu, izuzetak: on je svoj jedini Slam uzeo nakon što je tiho nestao.

Kad je Đoković mjesec dana kasnije osvojio i Dubai, možda još uvijek nije izgledalo da se događa nešto veliko, ali je bilo jasno da se nešto u međuvremenu ipak dogodilo: preko noći, baš nekako preko novogodišnje noći, od autodestruktivnog Balkanca - srpskog Gorana Ivaniševića koji se samoironično smijulji i razbija rekete – Nole je izrastao u tenisača koji se u finalu protiv najvećeg svih vremena, Rogera Federera, hladnokrvno vadi iz 2:5, upisujući dvanaestu pobjedu u sezoni, i drugu uzastopnu nad FedExom.

Onda je u Indian Wellsu nanizao još četiri. Iza ugla, u polufinalu, ponovo je čekao Federer. Treći put u jedva mjesec i pol dana. I treća Đokovićeva pobjeda, glatko, 6:3, 6:3, onako kako je nekad Roger dobijao ostatak svijeta. Sad je već slutilo na nešto veliko: bila je to Novakova sedamnaesta uzastopna pobjeda, i izjednačen Samprasov rekord iz 1997. Za osamnaestu, kako je i red, čekao ga je u finalu svjetski broj jedan, Rafael Nadal. Veliki Rafa dobio je prvi set, i to je bilo otprilike sve od njega: cijeli se teniski svijet sada okrenuo Novaku, brojeći njegov nevjerojatan niz.

Nastavilo se u Miamiju. Bez izgubljenog seta, ispustivši samo osamnaest gemova, Đoković se prošetao Key Biscayneom do dvadeset treće pobjede. Sad je konačno bilo jasno da se zaista događa nešto veliko. A u finalu, kako je još uvijek bio red, Rafael Nadal, spreman za osvetu. I opet: dobio je prvi set, i to je bilo sve od njega. Nole je upisao dvadeset četvrtu pobjedu zaredom, treći najdulji pobjednički niz na početku sezone u povijesti modernog tenisa. I jedini koji još traje.

Nije teniski svijet do tada vidio ništa slično - nije se još vidjelo da netko ubija Rafaela Nadala forhendima s osnovne crte, nije se vidjelo da je netko iscrpio Nadala, koji se po legendi umorio samo jednom, igrajući protiv Chucka Norrisa. Nitko do tada nije vidio Rafu da iznureno puše jedva stojeći na nogama, kao što se kod 2:5 u tie-breaku odlučujućeg seta, noktima se držeći za meč, u jednom trenutku potpuno iscijeđen oslonio rukama o koljena, halapljivo hvatajući vlažni zrak dok mu se znoj u tankim slapovima cijedio s lica.

Bila je to nadrealna slika: Novak Đoković, koji je nekad Nadalu klinički mrtav predavao mečeve na Roland Garrosu i Wimbledonu, sad je skakutajući iza osnovne crte čekao da klinički mrtvi Nadal dođe k sebi i pokuša nešto odservirati.

Dva najveća igrača svog vremena Đoković je pobijedio pet puta u tri mjeseca i teniski se svijet sad već pitao gdje se taj čovjek gasi. Posljednji meč izgubio je na Masters Cupu u Londonu u studenom prošle godine, u ono davno doba dok je Richard Holbrooke još bio živ i zabrinut zbog korejskog sukoba. Hajduk je - možda ćete se sjetiti - još imao šanse proći grupu Eurolige kad je Nole posljednji put izgubio meč!

Što se to dogodilo s igračem koji je još jučer bio "vječni treći", osuđen da u polufinalima gubi od Nadala, a u finalima od Federera? Što se dogodilo s tenisačem koji je bio tek karika koja nedostaje između te dvojice, što godinama igraju svoj privatni ATP Tour, i ostatka iz Top 10, ili Top 200, svejedno, teniskog Intertoto Kupa u koji se, što se njih tiče, mogao upisati tkogod hoće?

Što se dogodilo s igračem koji je do jučer samosažaljivo gledao u nebesa i praznih pluća predavao finalne mečeve, izazivajući sumnjičavi podsmijeh kolega iz Intertoto Kupa, talentiranim mladićem od kojega neće biti ništa, i koji je znao u Montrealu nanizati trećeg igrača svijeta Andyja Roddicka u četvrtfinalu, drugoplasiranog Nadala u polufinalu, i vječno prvog Federera za titulu, pa četiri dana kasnije u prvom kolu Cincinnatija glatko izgubiti od Carlosa Moye, koji je za tu priliku pobjegao iz staračkog doma?

Da je baba Vanga živa i da je pred Novu godinu rekla kako će jedan igrač nadmašiti Lendlov niz nepobjedivosti na početku godine, a da to neće biti ni Nadal ni Federer, veće šanse od fizičkog i mentalnog Balkanca Novaka Đokovića imali bi čak i John Isner i Nicolas Mahut, koji na wimbledonskom terenu broj 18 valjda još uvijek igraju onaj lanjski peti set.

Razne su teorije o tome što se u međuvremenu dogodilo. Po jednima, Novak je konačno fizički spreman za mečeve duže od sat vremena, po drugima je najzad nabavio dobar prvi servis. Po trećima, opet, za čudesni Đokovićev preobražaj odgovoran je tajanstveni doktor Igor Ćetojević, koji je uspio pospremiti nered u njegovoj glavi i napraviti mjesta za samopouzdanje. Na Balkanu se djeca, poznata je stvar, rađaju ili bez trunke samopouzdanja, ili – češće - sa golemim, samoubilačkim viškom: valjda jedini sportaš s uravnoteženim samopouzdanjem u cjelokupnoj povijesti Balkana bila je Janica Kostelić.

Što god da je razlog, tenis je nakon mnogo godina dobio ljudsko lice. A dugačak je put taj sport prevalio od kad je posljednji put imao takvo lice, postavši u tom dugačkom međuvremenu ozbiljna industrija u kojoj čak i Nikolaj Davidenko, koji je najbliže besmrti bio u polufinalu Roland Garrosa, danas ima veću lovu nego John McEnroe sa svih svojih sedamdeset i sedam naslova, uključujući sedam Grand Slamova.

Od one proljetne nedjelje 1984., kad se iznerviranom Big Macu na Lendlovu drugu meč loptu rastvorio teren crven, pust i širok kao Nubijska pustinja, a on čisti servis volej poslao preko cijele pustinje u Sudan, tenisom su zavladali mrki momci kojima nije bilo do zajebancije. U novom teniskom svijetu, barem u organima vlasti, nije bilo mjesta za mangupe, šoumene i zajebante. Tipovi poput McEnroea i Nastasea ostavljeni su romantičnoj teniskoj la belle epoque, a novi farabuti, poput Ivaniševića, u industrijskom su tenisu bili samo dvorske lude, pepeljuzi koji samo u bajkama osvajaju Wimbledone.

Loza Lendlovih - kiborga posvećenih prebacivanju mreže i gađanju bijelih linija – nastavila se Edbergom, Courierom, Samprasom, Federerom i Nadalom, sjajnim i posve različitim igračima kojima je zajedničko bilo samo ono što nisu imali: emocije su pokazivali samo nakon meč lopte, i to one dobijene.

Oni su igrali veličanstveni tenis i pisali povijest, ali nikad nisu lomili rekete i grizli loptice, nisu se svađali sa sucima i zabavljali publiku između gemova, nisu zavodili linijske sutkinje i prepuštali reket sakupljačima lopti, nisu se zajebavali s protivnicima i poput ludog Nastasea maltretirali ih na aerodromu prerušeni u carinike, i nikad, baš nikad nisu otišli do jebenog televizijskog boksa, uzeli jebenom kamermanu jebene slušalice iz ruku i sasuli u jebeni mikrofon sve što mu spada do sedmog koljena.

Tek ponekad, kad bi Sampras otišao na godišnji odmor, krunu broja jedan mogli su kriomice, da gazda ne vidi, na koji tjedan staviti obješenjaci poput Andrea Agassija ili Marata Safina. Takvi se šampioni, međutim, više ne proizvode: pizdarije se u modernom tenisu rade samo na sponzoriranim ekshibicijama, pažljivo režirane za bogatu publiku.

Novak Đoković je, čini se, spreman da prekine taj dvadeset pet godina dugačak Lendlov niz: on je zajebant koji igra ozbiljno, šoumen sa smrtonosnom bekend paralelom, sazreli Goran Ivanišević s ugrađenim samopouzdanjem, Zec na Duracell baterijama koji je konačno izašao iz sjene oba svoja samprasa, obješenjak koji je noću provalio u Nadalov i Federerov ekskluzivni privatni ATP Tour. Čovjek koji je u genetski modificirani tenis današnjice vratio malo ljudskog.

Nole je pokazao da se u tom mrkom sportu može imati dvadeset tri godine a biti pametan, biti pametan a dobro se zabavljati, dobro se zabavljati a igrati ozbiljan tenis.

Kad je vrijeme za zajebavanje, i kad ne treba biti osobito odrastao i zreo, tu je prvi. Proslavio se svojim imitacijama teniskih legendi i suvremenika, igra tenis na krilima aviona u letu, dramatično defektnog sluha besramno pjeva i snima spotove, na francuskoj televiziji gol do pojasa urla "I will survive", izlazi na teren maskiran kao Groucho Marx, pleše s voditeljicama i zajebava se s publikom.

Kad nije vrijeme za zajebavanje i kad treba biti odrastao i zreo, opet je prvi. U Montrealu će spikeru, koji ga je greškom najavio kao Hrvata, s osmijehom poručiti kako se ne ljuti, jer "to je ista stvar". Zarana naučivši lekciju na kojoj su pali mnogi balkanski šampioni - onu da je prvak svijeta jednako prvi u Čadu i Kazahstanu kao i u svojoj kasabi – Nole ovih dana, u krupnim kadrovima svih prijenosa, ne nosi natpis "Kosovo je Srbija", već "Support Japan".

Kad je, doduše, vrijeme za tenis, tu je drugi. Još neko vrijeme. Tek možda malo dulje nego što će mu trebati da sustigne Lendla, samo dvije pobjede do dvadeset šeste.

Gledat će valjda sljedećeg tjedna Big Mac i Ivan Grozni to drugo kolo Monte Carla, gledat će sigurno i finale, i u sebi se smješkati. Bit će šteta ako ne budu, jer propustit će veliku stvar. A priča o Johnu McEnroeu i Ivanu Lendlu zgodan završetak.