A ovo da ti se krv sledi u venama...citao sam 2x ovaj interwiev!
Dva dana su prošla, još uvijek smo u magli. I Ivan Ljubičić i ja. Taj Davis cup je, valjda, najnevjerojatnija hrvatska športska priča. Uvijek smo imali tenisače i tenisačice za velike stvari, osvajanje Grand Slam turnira. Ali Davis cup!? Još jučer smo se igrali s nekim trećerazrednim suparnicima, a danas smo na krovu svijeta.
- Hoćete intervju odmah ili trebate vremena? Za pripremiti se...
Nisam odmah shvatio. No, Ivana Ljubičića nije napuštalo dobro raspoloženje.
- Valjda se morate pripremiti. Ipak razgovarate sa svjetskim prvakom.
Ivan Ljubičić je zanimljiva priča. Gotovo bih rekao holivudska. Znam da je ovo i vrijeme pretjerivanja, ali u ovoj priči doista postoji holivudski okus. Priča o dječaku koji je u ratnom vihoru rano morao napustiti rodnu Banja Luku. I sve što su imali.
- Imali smo. Imali smo...
Ovo je samo dio jednog intervjua koji je nemoguće zaboraviti. Intervuja koji ostaje godinama:
- Mama, brat i ja otišli smo posljednjim letom. Tata je morao ostati... Novi su dom pronašli u Rijeci. Tatu tjednima nisu čuli i to je, vjerojatno, bilo najteže razdoblje Ivanovog života.
- Kad smo se prvi puta čuli, odmah je pitao: "A što je s tvojim tenisom?"
. Otac mi je bio velika potpora...
Otac i nešto kasnije još jedan čovjek. I danas su zajedno - trener Ricardo Piatti. Nedavno nam je u Parizu Piatti rekao i ovo:
- Kad sam prvi put vidio Ivana zapazio sam njegov talent. Ali i još nešto. Rupe u tenisicama. Gomilu rupa u tenisicama. Karijera Ivana Ljubičića nije nudila instant pobjednika. Budimo iskreni, malo nas je Ivana vidjelo tamo "gdje danas stanuje". Zapravo, nitko osim njega i njegove obitelji, možda i Suada Rizvanbegovića, negdašnjeg predsjednika Hrvatskog teniskog saveza. Nadaren dečko? Svakako. Ali ne toliko, mislili su, da bi jednog dana stigao u klub top 10. Nije to tada, na početku, mislio ni Ivan. Tad je najvažnije bilo - preživjeti.
- Rano sam naučio neke stvari. Prati rublje, preživjeti sa 100 maraka tjedno. Ne, ovo nije pretjerivanje...
* Rano ste krenuli u život, u neizvjesnost. Očito je sve skupa ispalo kao dobar izbor, iako situacija nije bila idealna.
- Uvijek sam mislio da je dobro početi rano, nek' te roditelji bace, ali to je vrijedilo za 18-godišnjaka. Meni se to dogodilo sa 14. Takva je bila situacija, moralo se.
* Sumnjam da je bilo lako razmišljati isključivo o tenisu. Što je zapravo Ivan Ljubičić očekivao od tenisa?
- Nisam se počeo baviti tenisom zbog novca, ali je istina da sam imao problem. Stalno sam o tome razmišljao. Negdje početkom devedesetih, '92-'94, razmišljao sam što i kako sa životom. Trebalo je novca, trebalo je novca za sve nas. Nije se imalo, stvarno se nije imalo. Činjenica da sam bio talentiran pomogla je kod odluke: tenis ili nešto drugo. Sve ostalo je bilo teško. Pazi, morao sam se uvjeriti da su oni keksi od 900 lira najbolji na svijetu. I najbolji za mene. Iako znaš da nisu.
* Pretpostavljam da je Vaša igračka priča slična svim velikim karijerama...
- Prvo što želiš je osvojiti neki bod. I ući na rang-listu. Svi to žele. Meni se to dogodilo na Istarskoj rivijeri '95. Onda naravno apetiti rastu. Nakon toga sam želio prvih tisuću, pa prvih 500. Onda među 300, 100, 50, 20 i napokon ono što sam danas - top 10.
* Uspon je bio zahtjevan, nije bilo onog jednog koraka od tisuću milja. Prije bih rekao da ste ponekad stajali na mjestu. Ni naprijed ni natrag...
- Priznajem da nisam očekivao meteorski uzlet, ali sam ipak mislio da će to ići brže. Ali, kad nisi financijski neovisan, pritisak zna biti užasan. Ponekad sam se osjećao upravo tako, kao da tonu nosim na leđima.
* Znam da nikad niste mijenjali mišljenje o pojmu tenisača profesionalca. Znam također da je letvica prilično visoko, ali zašto su pravi profesionalci samo oni koji stanuju u top 30 društvu?
- Ne znam, to je nekako bila moja ideja od početka. Ne želim reći da su oni slabiji od 30. mjesta loši tenisači, bila bi to glupost, velika glupost, ali recimo da je to granica koja dijeli onaj uski vrh od - dobrih tenisača. A to ne može svatko.
* Siguran sam da puno mislite na rad. Nitko Vam ništa nije darovao i zato valjda više cijenite tenisače koji su do vrha došli najtežom stazom. Za razliku od nekih koji nisu morali stajati u redu kad je Bog dijelio talent...
- Ima nešto u tome, zato sam uvijek volio borce, tenisače poput, recimo, Alexa Corretje. Za razliku od Davida Nalbandiana ili Marata Safina. Kad si od tenisa toliko dobio, onda je red vratiti na određeni način. Kao što to čini Roger Federer. Čovjek je bez problema, nekako zaliječen i 'skrpan' došao na Masters u Šangaj, a da prije toga tjednima nije nigdje nastupao. Što mislite kad bi to napravio Pete Sampras? Nikad i tisuću puta nikad. Nalbandian i Safin su toliko nadareni da bi stalno mogli biti među tri, četiri na svijetu, ali to njih ne zanima. Zapravo, ovo se puno više odnosi na Nalbandiana, Safin je na početku trenirao kao lud, ali je onda shvatio da može pobjeđivati na ležerniji način. Uostalom, osvojio je US i Australian Open, ali danas nije pravi profesionalac. Takve stvari me smetaju, zato ih cijenim manje od nekih koji su daleko manje talentirani. Naravno, jasno mi je da je to ipak njihova privatna stvar.
* Godinama ste polako išli prema konačnom cilju teniskog profesionalca u onom smislu kako ga sami podrazumijevate - radom i upornošću do prvih 30. Onda se dogodilo čudo, dogodila se sezona snova. Koliko ste bili spremni za ovaj iskorak koji se dogodio u 2005. godini?
- Uvijek se nadaš da bi mogao napraviti nešto veliko. Recimo, osvojiti koji turnir i doći među 10. Svi u tenisu znaju koliko je to veliko...
No, kad se na kraju ta nada ispuni, pa onda i "prebaci", kad se na kraju godine nađeš na Mastersu, u društvu onih najvećih, pa malo poslije osvojiš još i Davisov cup... Čudo jedno! U svemu mi je mnogo pomogao dvoboj s Amerikancima u Carsonu, tu sam vidio da mogu možda i više nego što sam mislio, dobio sam dodatno samopuzdanje koje me je nosilo...
* U Splitu, uoči četvrt-finala s Rumunjima, uvjerljivo ste izjavili da će Hrvatska osvojiti Davis cup. Sad kad je sve gotovo, jeste li doista tako mislili?
- Jesam. Kao što sad mislim da ovo nije posljednji veliki rezultat. Dobro, ne moramo uvijek biti toliko bahati i govoriti o naslovu, ali je činjenica da u godinama koje dolaze, od težih, stvarno težih suparnika, u gostima možemo igrati samo s Rusima. Svi ostali veliki - Amerikanci, Španjolci, Argentinci, Francuzi - ako ih izvučemo, morat će u Hrvatsku. Ono što smo napravili u Carsonu bilo je čudesno i poslije toga bila bi doista šteta da nismo otišli do kraja. Uoči Bratislave znao sam još nešto: finale je velika, velika stvar, ali znao sam isto tako što će se dogoditi ako izgubimo. Mi smo takvi da bi nakon dva dana svi zaboravili da smo uopće igrali u finalu, da smo drugi na svijetu. Mnogi priznaju samo pobjedu, samo to prvo mjesto. Stoga sam silno želio da pobijedimo, jer znam da ovo nikad neće biti zaboravljeno.
* Iako su igrački posljednja dva mjeseca bila najteža, iako je ostalo malo vremena za pripremiti se za novu sezonu, nakon ovakvog briljantnog finiša, zacijelo je lakše pronaći motiv, fizičku i psihičku snagu za dalje?
- Puno sam puta to već rekao: ne bih imao ništa protiv i odmah ću potpisati još pet ovakvih godina. Ma tko misli na umor i iscrpljenost... Onih posljednjih nekoliko tjedana bili su čudesni. Svaki, gotovo svaki dan sam igrao kvalifikacijsku utakmicu, dvoboj koji sam morao dobiti da ostanem u konkurenciji za Masters. Nije to bio jedan, dva, tri ili pet susreta, nego deset i više! No, začas sam naučio igrati s tim pritiskom. Da nisam, kako bih osvojio Metz i Beč, igrao finale Madrida i Pariza. Pritisak je bio ogroman, ali motivacija još veća. I to me nosilo, nosilo me sve do Šangaja. I dalje, do Bratislave. Znam da je bilo zahtjevno, ali znam također da je bilo tenisača koji su, kao i ja, također igrali Masters i potom osvajali Davis cup. Carlos Moya, Lleyton Hewitt, Marat Safin...
* Športaši ne vole pitanja o osjećajima, pitanja koja se ponavljaju na svim press-konferencijama nakon velikih pobjeda, ali ovo je ipak nešto posebno. Dakle, svejedno Vas pitam: Bratislava?
- Eto, sad kada razgovaramo prošla su tek dva-tri dana. Još je rano. Pogotovo kad postanete pobjednik. Usput, sad ne govorim samo o športu. Kad smo se kvalificirali u finale, nakon pobjede nad Rusima u Splitu, rekla mi je supruga, da sam u jednoj anketi, na pitanje koga bi voljeli vidjeti da zastupa Hrvatsku, bio treći. Hej, treći! Odmah do predsjednika Mesića i premijera Sanadera. To mi je bila potvrda da me ljudi prihvaćaju kao osobu. Ne isključivo kao športaša. A meni je to uvijek bilo važno. Uvijek. A to je bilo u doba uoči Metza i Beča, još dok sam se borio za Masters, znači prije ovih najvećih uspjeha. A već sam bio velik u očima drugih i bio sam na to jako ponosan.
* Sjećate li se Neila Harmana, novinara "The Timesa"?
- Sjećam.
* Harman ne nazvao u ponedjeljak nakon bratislavskog trijumfa i molio me da Vam svima čestitam. Kazao mi je: "Nisu Davis cup mogli osvojiti bolji momci"...
- To mi je jako drago čuti, gotovo draže od nekog teniskog komplimenta. Kao što uživam ovih dana u Rijeci. Ne mogu proći ulicom od čestitara. Krasni ljudi; ne traže autogram, ne traže zajedničku fotografiju, samo mi žele stisnuti ruku. A to je meni velika, velika čast...
* Godinama ćemo se svi skupa vraćati ovoj pobjedi u Davisovom kupu...
- Vidim što to znači ljudima koji su duže od mene u krugu reprezentacije. Poput doktora Srđana Matijaševića. Vidim kolika je to čast njemu, kakav je to zapravo senzacionalan rezultat. Sjećam se, prije pet-šest godina, igrali smo protiv Latvije u gostima. Stiskali smo se u nekom kombiju, vozili nas na meč, a Goran je govorio: "E, vidjet ćeš kad uđemo u Svjetsku skupinu, vozit će nas u limuzinama..." Zaista smo do vrha stigli od dna. I baš to je najslađe.
* Jednom ste rekli da Vam je Ricardo Piatti poput drugog oca. Koliko je trener zaslužan za sve što ste ostvarili u karijeri, pa i za ovaj uspjeh u Bratislavi?
- Karijera? Neće govoriti o karijeri, govorit ću o njegovom utjecaju na moj život. To je, mislim, daleko važnije. Život mi je od 1992., dobio novu dimenziju, bio sam klinac koji je morao sam u svijet. Među vukove ili morske pse. S Piattijem sam počeo raditi 1996. Kad me uzeo bio sam 289. na ATP rang-listi. Godinu dana kasnije bio sam 293. Ni korak, nisam napravio ni mali korak...
* Niste ga napustili, niste tad razmišljali potražiti nekog novog. Otkud toliko strpljenja?
- Prepoznao sam u njemu čovjeka koji može utjecati, silno utjecati na moju karijeru i na moj život. Njegovo tenisko znanje nije toliko, ali sve ostalo je briljantno. Pogotovo organizacijski, zapravo u formiranju jednog profesionalca. Ricardo mi nikad, nikad nije rekao; moraš ovako igrati, a ne ovako. Forhend sam ja promijenio. Ricardo me je međutim uvjerio da mogu sam donositi odluke. Poput recimo angažiranja stalnog kondicijskog trenera Sose.
Tako to ide. Dok je netko ulagao u automobile, ja sam ulagao u sebe. I ono što je apsolutno najvažnije: Ricardo mi nikad, ali baš nikad nije s tribine dobacio savjet. Ni jednom. A to nije karakteristika većine trenera. Nikad mi ništa nije rekao i tako mi je zapravo omogućio da sam donosim odluke pod najvećim pritiskom. Omogućio mi je da tako odigram sezonu. Sezonu pod najvećim pritiskom. Zato mi je lakše bilo igrati. Od Metza do Beča, Madrida ili Bercyja, Šangaja ili Bratislave. Njegov odnos prema meni pun je poštovanja. Znate kako to krene, kad si dijete onda je trener glavni, kad postaneš igrač, onda si ti glavni. Mi taj odnos nemamo. Samo obostrano poštovanje. Na kraju, Ricardo je moj vjenčani kum i time sam, valjda, dovoljno rekao. I zato kad govorim o njemu, ne mogu govoriti samo o tenisu jer to nije i nikad neće biti samo tenis. Ricardo Piatti je moj najbolji prijatelj... Čovjek koji je, imao najveći utjecaj na moju karijeru i vjerojatno najveći utjecaj na moj život.
* Gdje je u toj priči Goran Ivanišević? Znam da nije tako počelo, da nije bila ljubav na prvi pogled, ali se s vremenom sve dramatično promijenilo.
- Gorana sam prvi puta vidio krajem osamdesetih. Igrao je neku ekshibiciju u Banjoj Luci. No, prvi puta smo se približili i razgovarali '96. u Wimbledon. Goran je u četvrtfinalu izgubio od Jasona Stoltenberga, ja od Vladimira Volčkova u finalu juniorskog. Tada, naravno, nisam mogao govoriti o nekom prijateljstvu. Goran je bio moj idol, ikona športa.
* Onda se dogodio i onaj Vaš jedini međusobni meč i Vaša pobjeda na ATP turniru u Kopenhagenu, a koji je bio velika priča u domaćim teniskim krugovima...
- Goran tada nije igrao Davis cup zbog sukoba sa Suadom Rizvanbegovićem koji je, barem u javnosti, figurirao kao moj staratelj i sponzor. No, da skratim, ljudi su svašta naklapali, bilo je tu klipova pod noge sa svih strana, no Goran i ja smo radili isti posao, bilo je logično da ćemo se zbližiti. Danas se barem jednom dnevno čujemo, ili komuniciramo s porukama. Danas je to odnos pravih prijatelja.
* Prije četiri godine, u Umagu, nakon što je Ivanišević osvojio Wimbledon poručili ste: "Nosim Goranovu sliku u novčaniku i bit će tako dok ne osvojim nešto veliko". A prvo veliko je bilo što?
- Definitivno bronca u paru u Ateni. Tada je to bio daleko najveći uspjeh. Ne samo jer smo osvojili broncu, nego i način na koji smo pobijedili Bhupathija i Paesa, 16-14 odlučni set, 14-14 i 0-40 na servis Ančića. Igrali smo najbolje kad je bilo najteže...
* Kad smo već počeli o prijateljstvu, najbolji prijatelji na Touru su Vam Thomas Johansson, Mihaij Južnji, Tommy Robredo i Greg Rusedski?
- Mogao bi reći i Roger Federer, ali ne želim da ispadne kako se hvalim. Na kraju, njega još uvijek doživljavam kao idola. No, Roger je bio jedan od pet ljudi s Toura, jedan od petorice tenisača koji su mi čestitali nakon Bratislave. Jedino se još nije javio Južnji, ali on je takav tip. Mihail nema ni mobitel. Ti dečki, moji prijatelji, svi su vrhunske osobe.
* Englezi to baš i ne bi rekli za Rusedskog...
- Apsolutna glupost. Pazite, sve što treba, sve što može, on bi napravio za mene. I ja za njega. Malo je zakopčan kad razgovara s novinarima, ali je u društvu tisuću puta drukčije. Zapravo, ti su se kontakti rodili u kontaktima naših supruga. Aida je to pokrenula, sprijateljila se sa suprugama. Prvo Johanssonovom, pa onda onom Rusedskog. Odlična je i s Mirkom, djevojkom Rogera Federera.
* Način na koji u javnosti govorite o svojoj supruzi Aidi svakoga impresionira. Isto tako, svi koji je znaju govore da je vrlo draga i besprijekorna osoba...
- Baš vam hvala. To mi je drago, uvijek drago čuti. Moje mišljenje? Za oženiti nekoga, što je veliki korak, moraš pronaći vrhunsku osobu. Što je i normalno, jer ćeš s njom provesti ostatak života. Pazi, mi smo skupa 10 godina i samo smo se jednom posvađali. Ako se to zapravo i moglo zvati svađom. Aida je divan čovjek, osoba koja o svemu ima svoje mišljenje, koja mi je i savjetnik i prijatelj.
* Najbolji ste hrvatski športaš '05. u svim ili gotovo svim kategorijama. I to dvostruki. Pojedinačno i momčadski.
- Kad te netko stavi na drugo ili treće mjesto, to je veliko. Ali kad te izaberu za najboljeg športaša države i kad se ta država zove Hrvatska, s toliko briljantnih sportaša, onda je to strahovita čast.
* Najveća sezona karijere je prošlost. Ide se dalje, a prva misao su Grand Slam turniri. Još nikad u drugom tjednu; zvuči nevjerojatno?
- Znam da će biti pritiska. Znam da sad više nitko neće biti oduševljen ako uđem u drugi tjedan Grand Slam turnira. Sad se traži više. Ali ja sam, eto, naučio živjeti s pritiskom. I to me uopće ne opterećuje. Ništa me više ne opterećuje. I da više ništa u svojoj teniskoj karijeri ne napravim ostat će dovoljno za sreću: Top 10, Masters, Davis cup. Hej, prvak svijeta...
.
Cestitke "tenisacima". Nogometasi i kosarkasi cuvajte se. 
.
