kille je napisao/la:
Sexy Rada je napisao/la:
Bilo je to tocno prije 11 god, al u nasim srcima ko da je jucer...fala ti Gorana za sve suze, guste, sekiranciju, ma
Vidi cijeli citat
nikako da dođem do kompa i "upišem se u knjigu dojmova", ali vidim čim je prošla ponoć i došao ponedjeljak nisi čekala za spomenuti
...najveći ponedjeljak u povijesti našeg sporta!
nezaboravan dan neopisivih emocija i u konačnici nestvarne sreće...stvarno je vrijedilo toliko čekati
još jednom sve čestitke goranu (i mići :D) na ovome prekrasnom danu i epskom uspjehu!
jebenih 11 godina je prošlo, ali sve je tu kao i jučer...odličan tenis dva vrhunska gospodina, briljantni (dada, serve-volley) potezi, lupanje po mreži, mićino "smiri se gorane, neee", pa sto kila u rukama na servama za meč, plač, nevjerica... i za kraj onaj pogled u nebo prema draženu ajme.. mlađi možda nikad to neće shvatiti, ali ej, naježim se ama baš svaki puta kad se samo sjetim toga!
zec je neponovljiva sportska priča, ali nadam se da će hrvati još koji put ispričati neku, i uzeti GS..za 5, 10 ili 20 godina...nebitno..ovakva teniska tradicija koja je prisutna kod nas i koja je dala toliko uspjeha, ne smije se dalje uništavati iako je bome opasno na putu prema dolje..
Vidi cijeli citat
da se i sam prisjetim tih dana, nisam imao puno godina ali zaljubljenik sam u većinu sportova pa tako i tenis.
tog ljeta pratio sam sve goranove mečeve u wimbledonu, nažalost prvi meč nije bio na terenu koji je bio pokriven kamerama.
od početka sam imao vjeru u njega i nekako sam s velikim iščekivanje sve pratio, imao sam osjećaj da se tu iza ugla krije nešto veliko.
iz meča u meč, san se polako pretvarao u javu, kako je goran imao rituale s telettubiesima, igranjem s istom lupticom nakon dobro odigranog poena, tako sam ih imao i ja. uvijek sam pio isto piće, sjedio na istom mjestu, zatvarao oči na pojedinim poenima.
tog ponedjeljka i finala s rafterom sjećam se kao da je bio jučer, te atmosfere u publici gdje su svi vjerovali da je došlo goranovo vrijeme, praznih ulica u hrvatskim gradovima, svi smo disali za jedno, za taj trenutak koji nam je bio pred očima.
sjećam se onog beskrajno dugog servisa za meč, onih mićinih uzdaha kojim je oslikavao važnost trenutka, onih duplih pogrešaka na meč lopte.
pogotovo se sjećam svog urlika kad je rafterova loptica završila u mreži, a i trenutka kad pokojni otac koji jednostavno nije mogao pratiti nijedan meč te godine dolazi s suzom u oku skačući od sreće, to je bio prvi put u životu da sam ga vidio u suzama, te suze su samo govorile o kakvom se trenutku radi i što je on značio ne samo goranu nego i nama njegovim navijačima.