5.7.2009. Finale Wimbledona. Andy Roddick po treći put u karijeri pokušava osvojiti ovaj sveti trofej i po treći put za to u finalu mora pobijediti Federera. U prethodna dva finala uzeo je jedan set. Je li konačno došao najljepši dan u njegovoj karijeri?

I baš kao ono finale godinu dana ranije, tako i ovaj meč u meni aktivira nekakav "memory alarm" svaki put kad ga netko spomene. Pa kaže, sjećaš li se ono kad je Roddick bio tako blizu svom jedinom naslovu u Wimbledonu i kad je izgubio nakon maratona petog seta? A ja samo mirno kimnem glavom, iako iza tog sjećanja stoji jedna, u mojoj glavi, savršeno posložena priča koju zapravo još nikome nisam ispričao. Pa, možda je sada vrijeme.

Naravno, bila je nedjelja. Bezvremenski "Plodovi zemlje" su završili i ostalo je nekih sat i pol do početka meča. Kuća se, nekom ludom srećom, ispraznila i bio sam potpuno sam. Ja, televizor i Mićo. Meč je počeo negdje oko 15 sati. Gotovo u istu minutu, zazvoni mi mobitel. Pitala me kad ćemo na kavu. Zakazah spoj za u 19h, vjerujući da će Fedexu trebati manje od 4 sata da po peti put u karijeri podigne najprestižniji teniski trofej.

Bilo je negdje oko 18 sati kada je završio 4.set. "Da li je sad vrijeme da pomaknem naš dogovor?" - pomislih. Bilo je vrlo lako moguće da se meč oduži, budući da je Roddick bio nedodirljiv na servisu i ja sam to dobro znao. Pola sata kasnije bilo je 6-6, a to je značilo da je bilo vrijeme i za SMS. "7 i po" - otipkao sam u sekundi, ne skidajući oči sa wimbledonskog zelenila. Odgovor je stigao u sljedećem gemu, a u njemu je pisalo "OK". Na trenutak sam odahnuo, no nekako sam znao da tu ima nešto više od običnog "OK". Iako još mlad i neiskusan, ali znao sam.

Minute su odmicale, tako i gemovi, a ja nikada nisam više neki meč istodobno i mrzio i obožavao. "Daj, završi više. Ne, nemoj završiti. Pomaknut ću još pola sata. Kvragu, ne mogu pomaknuti, već je kasno. Već je krenula. Treba joj 20 minuta do kafića. Meni je dovoljno 5 ako trčim." I tako su mi misli, kolajući mojom glavom u nekim diskretnim signalima, na trenutke odvraćale pozornost od meča, koju bi mi opet vratio neki jebeni, ludi poen i tako sve u krug.

Bilo je 19:22. To je to. Moram krenuti. Ne mogu biti toliki debil pa zakasniti na kavu koju sam pomakao za pola sata. Sinulo mi je da onaj "OK" znači upravo to. "OK, ali nemoj se usuditi zakasniti jednu sekundu". Kvragu, mogao sam krenuti i prije 5 minuta. Pa, ima tamo TV, pobogu, što se može promijeniti u 5 minuta? Roddick već 37 gemova zaredom nije izgubio servis.

Naravno da sam otišao kod rezultata 15-14. Naravno da je Roddick baš tada odlučio baciti dvije lopte u bunar kod deucea i da je meč bio gotov dok sam došao do kafića. I naravno da je moja draga zakasnila 10 minuta. Sjeo sam za visoki stol u nevjerici gledajući Federera kako podiže trofej, baš ovako kako ga je gledao i Andy Roddick. Izračunao sam kasnije da bih normalnim hodom od trenutka završetka meča svejedno stigao prije nje, ali Murphyev zakon jasno demantira svaku računicu i taj dan na vlastitom sam licu osjetio Murphyev šamar... 37 gemova bez breaka, ali tik što napustih kuću, eto breaka i to breaka za pobjedu u petom setu finala Wimbledona.

Ušetala je u kafić, onako simpatično raščupana, a sa lica joj se mogla iščitati dobro smišljena isprika. Ne sjećam se točno što mi je navela kao razlog kašnjenja, ali znam da sam pomislio "Nadam se da si vrijedna ovoga." Iako, ja sam odredio termin, ja sam ga pomaknuo, ja sam odlučio baš u tom trenutku izaći iz kuće, ne 5 minuta ranije, ne 5 minuta kasnije. Ali, u tom trenutku, dok sam ispijao najgorču kavu u životu, jednostavno sam morao naći i nekog drugog krivca osim sebe.

Nisam joj to nikad ispričao. Već pola sata kasnije nije bilo ni bitno. Tješio sam samoga sebe pokušavajući se sjetiti svega što sam u životu propustio. I vrlo brzo sam se utješio. Jer, ono što nisam propustio bio je taj spoj, kao i stotinjak spojeva prije toga, kao i tisuće spojeva nakon toga. Jer, ona je još uvijek tu. I iako mi prvi Wimbledon s njom ne budi najljepše uspomene, na sljedećih sedam ne mogu se potužiti. Jer, kad je finale Grand Slama u pitanju, vrijeme spoja ne smije i ne može biti ni u 5 ni u 6 ni u 7, već "poslije meča": Ja sam to naučio na teži način. A vi učite na mojim greškama.

Draga, sretan nam 9. Wimbledon i neka igre počnu!

#romantikanedjeljom