dobro, jel tko zna šta je s onim odličjima od mesića?

strašno me zanima

POBJEDNIČKI INTERVJU RATKO RUDIĆ,
VATERPOLSKI STRUČNJAK KOJI JE HRVATSKU ODVEO DO ZLATA, U SVOM SPLITU PROGOVORIO O EMOCIJAMA NAKON POVRATKA U DOMOVINU

Mislio sam da sam čvršći, a sav se usplahirim kada mi ljudi na ulici čestitaju

Ne smijem na ulicu, ja živim u Ilici i čim zakoračim van, prilaze mi ljudi. Mene je oduševilo i uzbudilo, kao i sve naše igrače, kako nas je Zagreb dočekao

Je, definitivno, ovo mi je najdraža, najmilija medalja u karijeri - tako nam je rekao Ratko Rudić, genijalni vaterpolski trener, svjetski stručnjak bez premca. - Znate, sve medalje su drage, to vam je ona priča o djeci, sve ih voliš na svoj način, u pravilu podjednako, ali ipak jedno dijete postane miljenik. Tako je s ovom medaljom.
S izbornikom vaterpolske reprezentacije Hrvatske razgovarali smo u dva dijela: najprije za stolom u restoranu "Stari mornar", potom u kavani hotela "Park". U prvom dijelu razgovor je prekidan pjesmom i zdravicama, dok nam je u "Parku" pristupio jedino slavni general Ivo Jelić, koji je čestitao Rudiću. O da, javljali su se mnogi telefonom, jedan talijanski kolega se zanimao: "Kolike su šanse da se Mister vrati u Italiju?" Nikakve, bio je odgovor, jer Rudić poštuje svoj ugovor, a on ga za hrvatski vaterpolo veže do Pekinga 2008.

Na nišanu OI u Londonu 2012.

Jesu li Vam poslije trijumfa ponudili novi ugovor?
- Nismo o tome razgovarali, ali Perica Bukić zna da ja ne želim čekati zadnji čas, ja sam programiran čovjek. Volim sve stvari rješavati na vrijeme.
A to znači?
- Nemojte me to pitati, jer neću licitirati.
Vrijeme je da uživamo u naslovu prvaka svijeta, zar ne?
- A ne, ne... Ovo je dosta. Sljedeći tjedan već treba početi raditi za Peking, čekaju nas novi zadaci. Pazite, ja se ne zaustavljam, kod mene je, premda vam to možda zvuči pretjerano, već London 2012. na nišanu.
Kako proživljavate ovaj trijumf?
- I to je malo drugačije nego ranije, naviru mi emocije, to je nevjerojatno. Ja sam mislio da sam čvršći, ali se na neki način usplahirim kad izađem i kad me presreću, čestitaju. Ne smijem na ulicu, ja živim u Ilici i čim zakoračim van, prilaze mi ljudi. Mene je oduševilo i uzbudilo, kao i sve naše igrače, kako nas je Zagreb dočekao.

U nas je poremećen sustav vrijednosti

I Split, naravno?
- O pa to je za Split normalno. Ja sam već doživio takve dočeke, ovi mlađi igrači nisu. Osjetio sam da su ponosni. I trebaju biti, a sigurno će takvih događaja biti. Moj imperativ je stalna borba za podij. Od toga ne odustajem.
Bilo ih je koji su sumnjali, pomišljali da Vas je vrijeme pregazilo, da je, uvjetno rečeno, "ruskoj školi" kraj?
- Ja imam svoje principe, ali ja se i adaptiram. Nisam baš tako svojeglav, premda sam u nekim situacijama nepopustljiv. Kad sam se vratio kući u Zagreb i kad sam počeo raditi, naišao sam na probleme s kojima se nisam susretao ranije.
Koji je najveći?
- Pa taj da ovdje vlada mentalitet kako se može s manje rada, na račun talenta postići iste i čak bolje rezultate. To nije istina, poremećen je sustav vrijednosti. Meni pada na pamet slučaj Dornina, jednog američkog vaterpolista, koji nije bio na popisu 18 kandidata za Igre u Ateni. No, on je došao, zamolio me da ga primim na trening kao 19. Ali, rekao sam mu, ti nemaš ni jedan posto šanse da se uguraš, da dobiješ mjesto među 13 igrača. Dornin je ipak trenirao, propustio je neke ispite, financijski je izgubio, nije otišao na Olimpijske igre, i na kraju mi je zahvalio.
Hajde, ne možete to očekivati od našeg svijeta?
- Ipak, evo sad za Melbourne, vratili su se stariji. Ja sam na prethodne akcije bio prisiljen ići s mladima, to se isplatilo. Rezultat te investicije su trojica mladih: Bušlje, Marković, Joković su budućnost.

Vjerujem Sanaderu

Hoćete li se održati na okupu za Peking?
- Uvjeren sam, ova medalja ima motivacijsku snagu. Osim toga vjerujem premijeru Sanaderu, olimpijske medalje će se na kraju krajeva vrednovati. Tako rade i druge države...
Što Vam je Sanader obećao?
- Uz premijera, s nama su razgovarali i ministri financija i sporta, Šuker i Primorac, oni će pronaći rješenje. Za olimpijsku medalju će se dobivati naknada.
Da, novac je moćna motivacija?
- Ma nije u šoldima sve, kako se pjeva. Ali na kraju krajeva, mladići su zaslužili nagrade. Vidite, Riječani su već najavili nagradu od 70.000 za svoju trojku.
U Splitu se dobiva u pravilu medalja sv. Dujma i vrećica s lavandom, kako mi se požalio Joško Kreković, jedan od medaljonoša?
- A što ja tu mogu? Nisam pozvan rješavati ta pitanja. Meni je bitno da mi igrači na pripreme dolaze čiste glave, raspoloženi, svjesni...

Mi i Srbi u prednosti nad Mađarskom

Kakva je naša vaterpolska perspektiva?
- Jako dobra, Hrvatska i Srbija su u prednosti u odnosu na Mađare. Ima mladih snaga, sve naravno zavisi od rada. Igrači izrastaju u klubovima, zato ću ja i nadalje obilaziti klubove. Moramo podržavati sredine gdje se igrači stvaraju.
Jug je čudo, zar ne?
- Razgovarao sam nekoliko puta s Gipsom Kostelićem, složili smo se oko Dubrovnika, to jest Juga. Danče su kao Copacabana, inkubator talenata. Prednost Juga, u odnosu na druge gradove je da su djeca opijena vaterpolom. U Splitu, na primjer, najprije pokušavaju biti igrači Hajduka, onda eventualno košarke, pa tek vaterpola.
Jeste li ikad pomislili, otkako ste se vratili, da dignete ruke od ovog posla?
- Ma kakvi, došao sam sa željom da pomognem, da vodim A-reprezentaciju, ali kontroliram i sve druge selekcije. Siguran sam da uporan rad na kraju donosi rezultat.
Je li Vam netko nešto prigovorio, uvrijedio Vas?
- Ni govora...
Ono, dok je Hrvatska ratovala, Vi tu niste bili?
- Bio sam u Italiji, tamo su me primili i podržavali.
Zvali su Vas i naši?
- Točno je, u Rimu sam se 1995. našao s dr. Sanaderom, Matešom i Vrdoljakom. Objasnio sam im da imam ugovor do 2000., potpisao sam ga neposredno prije tog sastanka. Ja sam im rekao da se namjeravam vratiti i raditi, živjeti u Zagrebu. No, uoči isteka ugovora s Talijanima nitko se više nije pojavio, ni zucnuo...
Odavno ste u sukobu s Antunom Vrdoljakom, on i sad tvrdi kako niste stvorili nekog novog igrača?
- O njemu ne želim govoriti. Dosta mi ga je... Neću mu dati važnosti. Svi znaju da sam trener stvaratelj, stvorio sam mnogo igrača i trenera, moji su igrali za Hrvatsku od Atlante do danas.

Ako je Partizan moj grijeh, neka ga...

Vaš povratak je isforsirao Pero Bukić, njemu je Ratko Rudić za izbornika bio pobjednička karta pri izboru za predsjednika HVS-a?
- Mene nije trebalo forsirati, rekao sam da sam se želio vratiti. Kupio sam veliki stan u Zagrebu, želio sam živjeti s majkom, sestrom i zetom. Međutim, mama Zorica je umrla... Dakle, ja sam u Zagrebu baš doma.
A u Splitu?
- I Split je moj, svakako. No, u Zagrebu sam živio, polazio srednju školu, upisao arhitekturu...
I onda ste otišli u Partizan, to Vam neki ne zaboravljaju?
- Ako je to moj grijeh, neka ga... Bilo je pitanje hoću li iz Jadrana u Mladost ili u Partizan. U Splitu nije bilo uvjeta za trening, to je bila kada, tako smo je zvali, a ne bazen. Kako su u Beograd otišli Belamarić, Antunović, Marović, moji prijatelji, krenuo sam i ja. I nisam pogriješio. Nama su trebale velike, jake utakmice.
Vjerojatno su Vas dobro platili?
- Ma ne, za prijelaz nisam dobio ni cente. Pa jedva sam krpao kraj s krajem. Meni je užitak bio igrati u jakoj konkurenciji. Vidite, ja treninge nisam odrađivao, ja sam u njima uživao. Nota bene, igrao sam dobro i na balun, pa rukomet i košarku. U Zagrebu sam znao odraditi tri treninga dnevno. Ponavljam, nije u šoldima sve.
Ratko Rudić se ostavio cigareta prije dvadeset i više godina. Ali za svoj gušt, tu i tamo, zapali cigaru. Tijekom večeri u višesatnom razgovoru priuštio si je zadovoljstvo dva Davidoffa, na kraju je rekao:
- Hrvatska je u pravom smislu vaterpolska velesila, mi možemo trajati...