Možete ovo opravdavati na koji god način želite ali generalno smo -u svim sportovima osim nogometa- nacija chokera. Da sad ne nabrajam jer zbilja mogu do sutra, osim nebuloznih medalja u nogometu (nebuloznih u smislu da smo overachievali do daske), kad god je neki Hrvat u nekom finalu ili mora napraviti rekord očekujem choke. Previše puta sam to gledao da ne bih vidio uzorak. Istina, za zemlju od 3 i pol tisuće duša (i otprilike 1000x toliko ljudi) smo zapravo dobri, ali previše sam puta gledao kako ispuštamo zlata i medalje općenito kroz prste jer smo fakin chokeri. Nemojte se zavaravati, jesmo!
Mene iz istog razloga već opasno pušta volja za gledati bilo koju reprezentativnu -ajmo sve sportove svesti pod zajednički nazivnik i reći 'utakmicu'- visokog nivoa jer kad odvagnem koliko živaca mogu izgubiti a koliko uštediti vaga je već statstički na štednji.
Mogli smo ali nismo, uvijek ista priča.
Onda tu i tamo bljesnemo i ekipa se nabrije ali iskreno, mi nismo overachieveri. Je, po glavi stanovnika jesmo ali realno, još je puno zlatnine tu trebalo biti.
Jebeš vaterpolo, to igra par zemalja na svijetu i uvijek ćemo nešto ušićariti. Govorim općenito, ventiliram bijes uzrokovan rezultatom utakmice za koju sam nakon 'nevjerojatne demonstracije sile' u skupini i prizemljenja protiv Njemačke nekako očekivao da će se dogoditi.
Poanta je: NACIJA CHOKERA!