Povijest SP-a - 1930. Urugvaj: 13 reprezentacija ispisalo povijest, domaćin postao prvi prvak svijeta

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

Probudivši se rano ujutro 28. svibnja 1928. u hotelskoj sobi u Amsterdamu, Jules Rimet tadašnji predsjednik Fife, s nestrpljenjem je iščekivao odluku koja se trebala donijeti tog dana. Uredivši svoje prepoznatljive brkove pripremio se za govor među članovima organizacije kojom je predsjedao. Njegov cilj, o kojem sanja otkad je devet godina ranije postao predsjednik, tog dana se napokon ostvario. Nakon 24 godine postojanja svjetske nogometne organizacije odlučeno je da će se pokrenuti svjetsko nogometno prvenstvo.

Kandidati za organizaciju bili su mnogobrojni, a mahom je bilo riječ o europskim državama poput Mađarske, Švedske, Nizozemske, Italije i Španjolske. Među njih ugurala se još jedna država, tada dominantna nogometna sila, koja je bila osvajač zadnje dvije zlatne olimpijske medalje u nogometu u Parizu i Amsterdamu. No prednost Urugvaja nije bila samo u tome, nego i "igra brojki" jer je upravo 1930. Urugvaj trebao slaviti okruglu stotu godišnjicu od donošenja prvog nacionalnog ustava kojim su proglasili svoju samostalnost, a uz posjedovanje prikladnog stadiona te obećanje nacionalnog saveza da će pokriti troškove puta i smještaja za sva sudionike, prometnuo se u prvog favorita za organizaciju turnira.

Nogometna prvenstva do 1928.

Iako je nogomet bio dio olimpijskih igara i ranije, od 1908. organizaciju preuzima FIFA te nogomet postaje službeno dio olimpijskog programa s većim brojem sudionika. Upravo je to u prvom periodu bilo najznačajnije nogometno natjecanje. Tek na Olimpijskim igrama 1924. Urugvaj postaje prva neeuropska država koja je osvojila medalju u nogometu dok je na idućim igrama uz Urugvaj u finale ušla i Argentina čime je europska dominacija na dotadašnjim turnirima prebačena prema Južnoj Americi. Da nogomet postaje interkontinentalni sport potvrdila je i FIFA odlukom iz Barcelone na kongresu 1929. da se prvo Svjetsko prvenstvo održi u Urugvaju 1930.

Vrijeme blagostanja

U to vrijeme prekooceanska putovanja izuzetno su komplicirana. Zrakoplovi još uvijek ne postoje, a prekooceanska putovanja su dugačka i skupa. Ipak, deset godina od završetka Velikog rata svijet uživa u svim blagodatima velikog gospodarskog uzleta. U SAD-u i Zapadnoj Europi razvija se potrošačko društvo, plaće rastu, a radni tjedan trajao je kraće. Dolazi do novih trendova u stilu života, glazbi i modi pa razdoblje nazivamo i lude dvadesete. Njemačka se uz američku pomoć počela gospodarski oporavljati nakon hiperinflacije u prvoj polovici 1920-ih godina. Zbog svega navedenog nije se činilo problematično da europske države pošalju svoje predstavnike na dalek put kakav su mnogi europski preci krenuli tijekom 19. stoljeća u potrazi za kruhom ostavljajući ostatke ostataka onog što su posjedovali kako bi se dokopali prekooceanskih zemalja. Ovog puta trebali su poći u potrazi za zabavom i natjecanjima jer u svijetu se nikada nije bolje živjelo. Ili se tako samo činilo.

Velika depresija

Pojedine europske zemlje nisu podržavale Fifu u organizaciji ovog natjecanja. Prije svih, tu se izdvajalo Ujedinjeno Kraljevstvo, ili preciznije Engleska koja je kao kolijevka nogometa smatrala da joj je ispod časti odazvati se natjecanju koje organizira organizacija bez ugleda kao što je bila FIFA koju su smatrali manje značajnom od njihovog nacionalnog saveza s puno dužom tradicijom. Razlozi neslaganja Europljana s ovim natjecanjem ležali su i u udaljenosti pa su mnogi europski klubovi izražavali nezadovoljstvo puštanja igrača na otprilike dva mjeseca koliko je trajao put u oba smjera i turnir zajedno. Mnoge reprezentacije bi prešle i preko tog problema da cijeli svijet u listopadu 1929. nije zadesio dotada neviđen scenarij.

Potrošačko društvo koje se razvijalo tijekom 1920-ih godina dovelo je do bogaćenja brojnih pojedinaca, do veće zaposlenosti i plaća, no kako se proizvodnja povećala u gotovo svim industrijama bez razmišljanja o potrebama stanovništva došlo je do hiperprodukcije što je uzrokovalo nemogućnost prodaje proizvoda, a s vremenom do zatvaranja poduzeća i masovnih otpuštanja. Sve je započelo padom njujorrške burze 29. listopada 1929., a domino efektom prelilo se na brojne države svijeta koje su mahom upadale u gospodarsku krizu koje je potrajala nekoliko godina. Najviše su bili pogođeni najvažniji trgovački partneri SAD-a među kojima su bile i brojne europske države. Sve blagodati koje su stanovnici uživali zadnje desetljeće urušile su se kao kula od karata.

Put putujem

U toj situaciji postalo je upitno tko će se uopće odazvati. Čak i uz financijsku pomoć domaćina za dolazak, stanje u državama bilo je iznimno teško za odlazak na tako daleko putovanje. Uz sedam sudionika iz Južne Amerike te SAD i Meksiko, bilo je u planu da sudjeluje ukupno 16 ekipa. Dvije azijske države koje su trebale sudjelovati, Japan i Tajland (Siam), odustale su od sudjelovanja. Trebale su doći i četiri europske reprezentacije, ali dva mjeseca prije natjecanja nije se znala koje će to biti. Zbog svih navedenih razloga pomama među njima nije bila velika. Iskoristivši svoj utjecaj Rimet je uspio nagovoriti na sudjelovanje Francusku, Belgiju, Rumunjsku i Jugoslaviju. Da je tu bilo i političkih utjecaja svjedoči pristanak siromašnih agrarnih država poput Jugoslavije i Rumunjske koje su još od 1921. pod snažnim političkim utjecajem Francuza (tzv. Mala Antanta). Ukrcavši se na brod Conte Verde članovi četiri europske delegacije zajedno s predsjednikom Fife, koji je u svojoj torbi nosio trofej pobjednika, uputile su se prema Buenos Airesu. Zanimljivo je da je svoje sudjelovanje potvrdio i Egipat, ali je propustio brod koji ga je trebao dovesti do zemlje domaćina. U konačnici, dalek put nije dobro utjecao na europske predstavnike pa se među njima najviše istaknula Jugoslavija s osvojenim četvrtim mjestom.

Danas najpopularnije reprezentativno sportsko natjecanje na svijetu imalo je svoj turbulentan početak, ali bio je to tek prvi u nizu brojnih geopolitičkih izazova koji su obilježili ovo, skoro sto godina dugo, natjecanje. Scenarij koji je Rimet zamislio u jutro 28. svibnja 1928. sigurno nije u potpunosti zaživio dvije godine kasnije, ali s vremenom sudjelovanje na svjetskom nogometnom prvenstvu postaje stvar prestiža. Pa i za one najponosnije poput Engleza koji su nakon dvadeset godina pristali na sudjelovanje.

Tijek Prvenstva

Reprezentacije su bile podijeljene u četiri skupine. Skupina A brojala je četiri reprezentacije dok su preostale tri skupine imale po tri reprezentacije.

Već u skupinama vodila se velika borba, a najneizvjesnija utakmica prvog dijela natjecanja odigrana je na Parque Central stadionu između Argentine i Francuske. Slavili su Argentinci 1:0 pogotkom Luisa Montija u 81. minuti. Tri minute kasnije sudac je odsvirao kraj nakon čega su Francuzi žestoko protestirali. Nakon dugog uvjeravanja, sudac je ipak vratio igrače na travnjak i odigrano je još tih preostalih šest minuta.

Reprezentacija Jugoslavije igrala je u skupini II i zauzela prvo mjesto. U prvom susretu svladala je Brazil s 2:1, a u drugom Boliviju s 4:0.

U skupini III dominirao je domaćin Urugvaj koji je završio ispred Perua i Rumunjske. Upravo ove dvije reprezentacije odigrale su susret sa svega 300-tinjak gledatelja na tribinama što je najmanja posjeta u povijesti svjetskih prvenstava.

U polufinalnim dvobojima Urugvaj je prvo pred 80 tisuća gledatelja lako svladao Jugoslaviju sa 6:1, a s istim rezultatom Argentina je nadjačala SAD. Inače taj dvoboj obilježila je vrlo gruba igra u prvom poluvremenu i već u desetoj minuti izlazak američkog veznjaka Raphaela Traceyja zbog loma noge. Veliki finalni okršaj Argentine i domaćina Urugvaja održan je na velebnom Centenariju, a pobjedu su uzeli Urugvajci s 4:2. Argentina je na poluvremenu vodila 2:1, ali Urugvaj u drugom dijelu radi preokret i odnosi pobjedu golovima Pabla Dorada, Josea Pedra Cee, Victoriana Santosa Iriartea i Agustina Hectora Castra.

Finalni dvoboj bio je repriza olimpijskog finala iz 1928. godine, pobudio je ogromnu pozornost i već četiri sata prije početka susreta stadion je bio krcat i vrata su zatvorena. Kako nije postignut dogovor oko lopte s kojom će se igrati finale, odlučeno je kako će se prvo poluvrijeme odigrati s argentinskom, a drugo s urugvajskom loptom, a svoju loptu Urugvajci su iskoristili za preokret i prvi naslov prvaka.

Finale

Urugvaj - Argentina 4:2 (1:2)

Strijelci: 1:0 Dorago (12), 1:1 Peucelle (20), 1:2 Stabile (37), 2:2 Cea (57), 3:2 Iriarte (68), 4:2 Castro (89)

Urugvaj: Ballestrero, Mascheroni, Nasazzi, Andrade, Fernandez, Gestido, Dorado, Scarone, Castro, Cea, Iriarte.
Argentina: Botasso, Della Torre, Paternoster, J. Evaristo, Monti, Arico Suarez, Peucelle, Varallo, Stabile, Ferreira, M. Evaristo.

Najbolji strijelac Prvenstva - Guillermo Stabile

Guillermo Stabile predvodio je strijelce u Urugvaju. Argentinac je u četiri odigrane utakmice postigao osam pogodaka, a zanimljivo je da uopće nije bio u prvom planu prilikom dolaska u Urugvaj. Tada 25-ogodišnji napadač Huracana nastupio je tek u drugom susretu jer Roberto Cherro nije mogao igrati. Već u svom prvom nastupu, protiv Meksika, upisao je hattrick (prvi u povijesti SP-a) i zaslužio mjesto u prvih 11 do kraja Prvenstva.

Nakon SP-a u Urugvaju napušta Huracan i prelazi u Genou. U Genoi je do 1935. godine kada odlazi u Napoli gdje igra jednu sezonu. Posljednje tri sezone u karijeri odigrao je u dresu Red Stara iz Pariza.

Od 1939. godine, kada je završio igračku karijeru, preuzima izborničku palicu u Argentini i vodi reprezentaciju sve do 1960. godine. S Argentinom je osvojio šest naslova prvaka Južne Amerike i sa 127 međunarodnih utakmica jedan je od osam izbornika koji su preko 100 puta vodili neku reprezentaciju.

Stabile je preminuo 1966. godine.