Povijest SP-a - 1934. Italija: Američka osveta Europljanima i prva titula za Talijane

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

Popevši se na tribine rimskog Stadio Nazionale PNF u toplo proljetno popodne 27. svibnja 1934. Benito Mussolini s ponosom je dočekivao početak Svjetskog prvenstva. Uz polupopunjene tribine čekao je početak utakmice između njegove Italije i SAD-a. Iako je zračio samopouzadnjem u sebi je osjećao nervozu. Njegovi "vojnici u sportskoj odori" trebali su dokazati pred svijetom i domaćom publikom nadmoć fašističkog čovjeka u svim pogledima. Prvi utakmica bila je dobar nagovještaj jer su domaćini deklasirali goste iz SAD-a s visokih 7:1.

Propagandna uloga prvenstva

Domaćinstvo Svjetskog prvenstva Italija je dobila dvije godine ranije ispred protukandidata Šveđana. Za razliku od svih drugih domaćina svjetskih prvenstava, Italija je morala proći kvalifikacijsku utakmicu iako je bila domaćin, a to je uspješno odradila pobijedivši Grke. No, unatoč tome što nekoliko mjeseci prije početka nisu uopće imali zagarantirano mjesto na prvenstvu, pripreme su morale početi ranije. Prvenstvena svrha organizacije prvenstva bila je propagandna. Utjecaj fašističke ideologije bila je vidljiva već u imenima pojedinih stadiona. Tako je nacionalni stadion u Rimu u svom nazivu imao dodatak "PNF" što je označavalo fašističku stranku. Novoizgrađeni stadion u Torinu nosio je naziv po Mussoliniju, a stadion u Firenci zvao se Giovanni Berta po lokalnom članu fašističke milicije Squadrisimo stradalom 1921. u sukobu s komunistima. Pred samo prvenstvo pojačana je i propaganda putem medija. Osoba zadužena za taj posao bio je Mussolinijev zet Galeazzo Ciano koji je pred prvenstvo naredio direktorima velikih novinskih kuća da nogometne teme počinju isticati na naslovnim stranicama. Italija je krenula i s diplomatskim djelovanjem te se prvenstvo i talijanska nogometna reprezentacija počinju promovirati među stranim medijima i vladama.

Sudionici - usporedba s prošlim svjetskim prvenstvom

Mussolini je u to vrijeme u međunarodnoj javnosti izazivao strahopoštovanje, a s mnogim političarima imao je izuzetno dobre odnose. Posebno se tu mogu istaknuti Britanci s kojima je u Drugom svjetskom ratu bio na suprotstavljenim stranama. Britanski ministri vanjskih poslova i financija Chamberlain i Churchill imali su odličnu suradnju s Mussolinijem, a dobri odnosi nastavili su se i tijekom prve polovice 1930-ih. Status Italije u međunarodnim odnosima u tom periodu potvrđuje i članstvo u organizaciji Lige naroda u kojoj su se zadržali sve do 1937. godine, čak četiri godine duže od svojih kasnijih saveznika Njemačke i Japana.

Sve navedeno pokazuje da izostanak brojnih država s prvenstva nije povezan s protestom protiv autoritarne fašističke vladavine. Od značajnijih reprezentacija koje nisu došle ističe se Urugvaj koji je odbio sudjelovati u znak protesta/osvete jer su brojne europske reprezentacije odbile sudjelovanje četiri godine ranije kada su oni bili domaćini. Sudjelovanje su odbile i četiri britanske države iako je FIFA Engleskoj i Škotskoj ponudila izravan plasman bez kvalifikacija. Britanski nogometni čelnici ismijavali su natjecanje smatrajući ga drugorazrednim, a ističe se izjava Charlesa Sutcliffa koji je naveo da je njihovo natjecanje između četiri britanske reprezentacije mnogo jače od svjetskog prvenstva.

U usporedbi sa Svjetskim prvenstvom četiri godine ranije kada su više od polovicu sudionika činile države s južnoameričkog kontinenta, na ovom natjecanju čak tri četvrtine (12 ukupno) činile su europske države. Logistika organizacije putovanja i dalje je bila izuzetno komplicirana, ali u ovom slučaju nemamo toliko veliki broj izvora koji bi potvrdili da je to bio uzrok odustajanje većeg broja reprezentacija. Od neeuropskih predstavnika Argentina i Brazila plasirale su se direktno nakon što su Čile i Peru odustali od sudjelovanja, Egipat se plasirao kao prvi afrički sudionik svjetskog prvenstva izašavši kao pobjednik zajedničkih kvalifikacija s azijskim državama. Zadnji sudionik prvenstva odlučio se tek tri dana prije natjecanja kada je u kvalifikacijskoj utakmici u Rimu SAD pobijedio Meksiko i tako zakazao ranije spomenuti susret s Talijanima.

Pokal za domaćina

Zbog nesuglasica tko bi trebao sudjelovati na olimpijskom turniru u nogometu između FIFA-e i MOO-a ovaj sport uopće nije bio dio olimpijskog programa 1932. pa je zadnje veliko nogometno natjecanje održano četiri godine ranije. Cijelo prvenstvo igralo se u nokaut obliku na ispadanje. Uvjerljiv početak Talijana u prvoj utakmici dao je naslutiti da su jedan od favorita, no nastavak prvenstva donio je mnogo drame. U polufinale su prošli nakon što su pobijedili Španjolce u ponovljenoj utakmici s obzirom da je prva utakmica završila neodlučeno. Vrlo težak meč odigrali su u polufinalu pobijedivši Austrijance pogotkom Guaita, a najveća drama dogodila se u finalu. U izjednačenom meču, koji se navodi i kao prvi na svjetskom prvenstvu koji se prenosio izravno preko radija, domaćini su do 80. minute utakmice gubili, da bi preokretom i pogotkom Schiavia u 95. minuti došli do povijesnog prvog naslova.

Danas istražujući o prvenstvu na internetu možete vidjeti brojne članke o tome kako su domaćini na putu do naslova imali veliku podršku i sudaca. Bez obzira na to, Talijani će u godinama koje slijede prije Drugog svjetskog rata dokazati da su u to vrijeme ipak bili dominantna nogometna sila. Mussolinijevi "sportski ratnici" pokazat će se puno uspješnijima od onih na bojištu.

Tijek Prvenstva

Brazilci i Argentinci uzvratili su europskim zemljama za SP u Urugvaju i u Italiju su poslali B reprezentacije. Bio je to svojevrstan protest na odluku brojne europske delegacije da ne nastupi u Urugvaju zbog velike udaljenosti. Urugvajci su bili čak i radikalniji te nisu niti doputovali u Italiju i tako ostali bez naslova svjetskih prvaka.

U Italiji se igralo klasičnim kup sustavom. 16 reprezentacija doputovalo je na Apeninski poluotok i odmah ušlo u osminu finala i dalje se igralo na ispadanje.

Već u osmini finala potvrdila se dominacija europskih reprezentacija. U četvrtfinalu su bili samo Europljani, a u osmini finala ispali su Amerikanci od Italije (7:1), Argentinci od Švedske (3:2), Brazilci od Španjolske (3:1) te Egipćani od Mađara (4:2).

U četvrtfinalu su se sastali Italija i Španjolska. Prva utakmica završena je i nakon produžetaka 1:1 tako da se morala igrati nova utakmica. Oba izbornika uvela su nekoliko novih igrača kako bi osvježili momčad, a na kraju je to više koristi donijelo Talijanima koji su slavili 1:0 pogotkom Giuseppea Meazze. Austrijanci su s 2:1 bili bolji od Mađara, Čehoslovačka je pogotkom Nejedlyja osam minuta prije kraja svladala Švicarsku s 3:2, a Njemačka je s 2:1 golovima Karla Hohmanna svladala Švedsku.

Talijani su u polufinalu na San Siru igrali protiv Austrijanaca i izborili tešku pobjedu 1:0 pogotkom Argentinca Enriquea Guaite, inače jednog od 12 Argentinaca koji su igrali za obje reprezentacije prije nego je to FIFA zabranila. Čehoslovačka je u Rimu potpuno nadigrala Njemačku i slavila 3:1 uz hat-trick Oldricha Nejedlyja.

U velikom finalu susreli su se Italija i Čehoslovačka u Rimu pred 50 tisuća gledatelja u teškim uvjetima na gotovo 40 stupnjeva celzijevih. Čehoslovaci su poveli nakon kornera u 76. minuti, ali Talijane u igru vraća Orsi u 81. minuti. Susret završava 1:1 i igraju se produžeci. U dodatnom vremenu u 95. minuti Meazza odlično proigrava Schiavija koji donosi pobjedu i naslov domaćinu.

Finale

Italija - Čehoslovačka 2:1 (0:0, 1:1)

Strijelci: 0:1 Puc (76), 1:1 Orsi (81), 2:1 Schiavio (95)

Italija: Combi; Allemandi, Guaita, Monti, Orsi, Schiavio, Monzeglio, Meazza, Ferraris, Bertolini, Ferrara.
Čehoslovačka: Planička; Čambal, Svoboda, Sobotka, Krčil, Junek, Ženišek, Puč, Nejedly, Koštalek, Čtyroky.

Zvijezda Prvenstva - Angelo Schiavio

Angelo Schiavio na SP-u u Italiji nastupio je s 29 godina, u punoj igračkoj snazi. Sjajni centarfor talijanske reprezentacije ostaje poznat najviše po pogotku za naslov prvaka u produžetku protiv Čehoslovačke, a na Prvenstvu je postigao ukupno četiri gola i s s njemačkim napadačem Edmundom Conenom podijelio je titulu drugog strijelca Prvenstvaiza Čeha Nejedlyja koji je zabio gol više.

Cijelu igračku karijeru proveo je u Bologni gdje je jedan od najboljih strijelaca svih vremena. Trio Meazza - Monti - Schiavio smatrao se najubojitijim trojcem tadašnjeg nogometa.

Za talijansku reprezentaciju debitirao je 1925. godine u susretu s Jugoslavijom, a u 21 nastupu upisao je 15 pogodaka. Od 1953. do 1958. godine bio je pomoćni trener, a zatim i izbornik talijanske reprezentacije, ali nije imao previše uspjeha.

Preminuo je 1990. godine u Bologni.