Povijest SP-a - 1954. Švicarska: Laka konjica briljirala do finala, ali Njemačka uzela titulu prvaka

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

Proljeće 1957. u Budimpešti izgledalo je sasvim uobičajeno kao da se zadnjih mjeseci nije događalo ništa neuobičajeno. Komunistička partija dominirala je javnim životom učvrstivši svoju skoro desetogodišnju vladavinu. No, ta "narodna" vlast niti u jednom trenutku nije došla od naroda. Ili je to u najmanju ruku bilo vrlo upitno.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Mađarskoj su održani slobodni izbori, a uvjerljivu pobjedu u još uvijek većinski agrarnom društvu odnijela je Maloposjednička stranka Zoltana Tildya. Mađarski komunisti osvojili su 17 posto, slično kao i ideološki bliska socijaldemokratska stranka, a što je pojedinačno bila tri puta manja podrška od najpopularnije stranke. Takav razvoj događaja Sovjeti nisu bili spremni prihvatiti pa su prisili Tildya na stvaranje koalicije vlade u kojoj su komunisti zauzimali brojne važne pozicije za kontrolu vlasti pa tako i ministarstvo unutarnjih poslova koje je uz komunističku tajnu policiju AVH krenulo u progon političkih neistomišljenika. Glavna meta bili su koalicijski partneri. Novostvorena atmosfera straha urodila je plodom na idućim izborima 1949. kada su ujedinjeni komunisti i socijaldemokrati osvojili većinu te promijenili ustav po uzoru na sovjetski prema kojem Mađarska postaje "Narodna Republika".

Sport i diktatura

Jedna od najupečatljivijih karakteristika autokracija i diktatura 20. stoljeća, praktički bez iznimke, bila je korištenje sporta u propagande svrhe režima. Uloga sporta bila je pokazivanje fizičke nadmoći nad suparnicima u mirnim vremenima. Komunistički istok u periodu hladnog rata ekonomski je sve više zaostajao za zapadom pa je za dokazivanje superiornosti uz utrku u svemiru i znanosti, važnu ulogu imao i sport.

Uspjesi zemalja iz sovjetskog bloka često su osporavani do današnjeg dana zbog sumnji u korištenje nedopuštenih supstanci, no neosporno je da su neki od najvećih sportaša proizašli s tog prostora u razdoblju do 1990-ih. Među njima i jedna od najdominantnijih nogometnih reprezentacija koja je ipak bila produkt nekog ranijeg vremena, ali im se vrhunac poklopio s dolaskom komunističke vlasti u Mađarskoj. O Ferencu Puškašu i mađarskoj "lakoj konjici" svaki malo revniji pratitelj nogometa zna ponešto, no razina dominacije i nesretni kraj ove generacije zaslužuju još jedan spomen kao jedne od najvećih u povijesti koja se nikada nisu okrunili svjetskim zlatom.

Uspon "lake konjice"

Mađarski nogometaši svoj najveći uspjeh u dotadašnjoj povijesti ostvarili su osvajanjem srebra 1938 godine. Prvenstvo 1950. bojkotirali su kao i ostali pripadnici Istočnog bloka. Stoga su prvo veliko natjecanje ove talentirane generacije, čiji krajnji dometi još uvijek nisu bili poznati, bile ljetne olimpijske igre u Helsinkiju 1952. godine. Predvođena igračima Honveda, vojnog kluba novog komunističkog režima, mađarska reprezentacija lako se obračunala sa svim protivnicima te je dominantno došla do zlata pobijedivši u finalu Jugoslaviju. U pet utakmica u nokaut sistemu, Mađari su zabili ukupno 20 golova primivši pritom tek dva. Stoga su svjetsko prvenstvo koje se dvije godine kasnije održalo u Švicarskoj dočekali kao apsolutni favoriti.

Prvenstvo 1954. napokon je održano bez brojnih odustajanja i protesta koji su obilježili sva prijašnja natjecanja. Među 16 reprezentacija, tri četvrtine dolazile su iz Europe. Od ostalih reprezentacija Južna Koreja je zabilježila svoj debi, a tu su bili još Meksiko te Brazil i Urugvaj s velikim ugledom kao dvije prvoplasirane ekipe sa zadnjeg prvenstva.

Svojim formatom ovo prvenstvo nalikovalo je modernim nogometnim prvenstvima gdje je nakon natjecanja u grupama krenula nokaut faza, no s jednom velikom iznimkom da su u skupinama po četiri momčadi igrane tek dvije utakmice protiv protivnika koje je odredio ždrijeb, a u slučaju da dvije ekipe imaju isti broj bodova na drugom mjestu u skupini igrala se dodatna utakmica za prolaz. Mađarska "laka konjica" promaršila je sve do finala te je u četiri utakmice zabila 25 golova. U toj neviđenoj dominaciji u finalu ih je čekala Zapadna Njemačka, ista reprezentacija koju su skupini deklasirali s 8:3. Stoga je preko 62 000 gledatelja na stadionu očekivalo samo jedno - potvrdu dominacije koja traje još od olimpijskih igara u Helsinkiju. U prilog tomu išla su dva rana pogotka te je Mađarska već nakon osam minuta imala popriličnu prednost.

No, prema dobro poznatoj uzrečici, nogomet i volimo zato što nepredvidiv. To su taj dan potvrdili Nijemci koji su već u idućih deset minuta uspjeli izjednačiti da bi kasnim pogotkom u 84. minuti u potpunosti preokrenuli rezultat i osvojili zlato. Ništa u tom trenutku više nije značilo da je Sandor Koscis s 11 pogodaka bio uvjerljivo najbolji strijelac prvenstva. Da su zabili ukupno 27 pogodaka u pet utakmica. Da su Nijemce samo nekoliko dana uvjerljivo pobijedili. "Zlatna" mađarska generacija postala je tek srebrna. Od nacionalnih heroja postali su razočaranje.

Jedna utakmica sve je promijenila, no svjesni da brojni tek ulaze u najbolje igračke godine već tada su s velikim nestrpljenjem počeli gledati prema novom svjetskom prvenstvu za četiri godine. To je trebao biti njihovo prvenstvo na kojem će potvrditi da su jedna od najboljih generacija koju je nogomet do tada vidio. Možda i bi, da se u sve nije umiješala politika.

Propast "lake konjice"

Smrću Staljina 1953. stjecao se dojam da je u Istočnom bloku pritisak ipak popustio. Činilo se da počinju puhati slobodniji vjetrovi što je potaknulo vodstvo mađarskih komunista da krenu u najavu barem manje liberalizacije unutar partije. Među ostalim su najavili i izlazak iz Varšavskog pakta. Dodatan poticaj trebali su biti prosvjedi krajem listopada 1956. godine u kojima su sudjelovali i simpatizeri nekada najsnažnije Maloposjedničke stranke. Reakcija iz Moskve bila je brza te je poslana vojska koja je u nekoliko dana ugušila nastalu pobunu. Sve je to potaknula brojna zatvaranja, ali i bijeg više desetaka tisuća političkih protivnika komunizma.

U toku i nakon pobune igrači Honveda, među kojima su se najviše isticali Puskas i Kocsis, sudjelovali su u međunarodnim utakmicama po Europi i Brazilu. Iako koncentrirani na nogomet, pratili su što sa strepnjom što se događa u domovini. Nezadovoljni tretmanom prema sebi još od poraza u finalu 1954. i sa željom za probijanje na financijski primamljivoj međunarodnoj sceni iskoristili su situaciju da su obitelji bile s njima na navedenoj turneji te su donijelu odluku.

Brojni igrači, mahom reprezentativci, nisu se htjeli vratiti u domovinu. Među njima i Puskas i Kocsis koji su se u konačnici smjestili u Madridu i Barceloni te postali ikone "El Clasica".

Vlast u Mađarskoj prikazala je taj postupak kao nacionalnu izdaju te im zabranjeno daljnje nastupanje za reprezentaciju te povratak u domovinu. Na zahtjev nacionalnog saveza Puskas je dobio dvogodišnju zabranu igranja od Fife i Uefe. Takvi odnosi ostavili su duboki trag. Kocsis se nikada nije vratio u domovinu dok je Puskas priliku za isto dobio tek 1991. padom komunizma.

Tijek turnira

FIFA je i u Švicarskoj predstavila novi sustav natjecanja, ovog puta ono će se zadržati na duže vrijeme sve do 1982. godine. Po četiri reprezentacije bile su smještene u četiri skupine, a po dvije prvoplasirane iz svake skupine izborile su nastup u četvrtfinalu. Na iznimno efikasnom Svjetskom prvenstvu postignuto je čak 140 pogodaka što daje prosjek od 5.4 pogotka po susretu.

U skupini A favoriti za prolaz u četvrtfinale bili su Brazil i Jugoslavija. Iznenađenje nisu dopustili i prošli su dalje, Brazil kao prvi, a Jugoslavija druga. Međusobni dvoboj završen je bez pobjednika 1:1, a strijelac za bivšu državu bio je Branko Zebec. Uz Zebeca igrali su još od hrvatskih igrača Tomislav Crnković, Vladimir Beara, Zlatko Čajkovski, Ivan Horvat, Stjepan Bobek, Bernard Vukas i Dionizije Dvornić.

Mađari su protutnjali skupinom B pobijedivši Koreju s 9:0 i Nijemce s 8:3. Njemački izbornik Sepp Herberger svjestan mađarske snage, svjesno je u tom susretu odmarao svoje glavne igrače te su rezervisti doživjeli težak poraz. Odmorna Njemačka nakon toga je u susretu odluke sa 7:2 pregazila Tursku, a dodatni plus za Nijemce je i da ih Mađari nisu uspjeli na terenu upoznati, što će im biti plus u finalu.

Smjena generacija u Čehoslovačkoj donijela im je loš nastup na ovom Prvenstvu. U skupini C nisu upisali niti jednu pobjedu i ostali su bez četvrtfinala. Tamo su završili Urugvaj i Austrija.

Slična stvar dogodila se i Talijanima koji su zapeli u skupini D. Tamo su pak prva dva mjesta zauzeli Švicarci i Englezi.

Jugoslavija je nastup završila u četvrtfinalu. Tamo ju je s 2:0 svladala Njemačka. Vrlo rano, već u devetoj minuti, Ivan Horvat postiže autogol, a konačnih 2:0 postavio je Helmut Rahn. Urugvajci su nastavili put prema trećem trofeju u trećem nastupu pobjedom nad Engleskom 4:2.

Vatreno je bilo u Bernu gdje su igrali Mađari i Brazilci. U jednoj od najgrubljih utakmica u povijesti na kraju su slavili Mađari 4:2, a odluku je donio Sandor Kocsis u 85. minuti. Engleski sudac podijelio je tri crvena kartona, a tučnjava je nastavljena i u svlačionicama. Susret je igran po jakoj kiši na natopljenom terenu što je još jedan od razloga grubih i teških prekršaja.

"Mislio sam da će to biti najveća utakmica u povijesti, ali ponašali su se poput životinja, bilo je sramotno. Prema današnjim pravilima jako puno igrača bilo bi isključeno i susret bi bio prekinut. Nikada u životu nisam vidio toliko nasilnih startova", rekao je kasnije engleski sudac Arthur Ellis.

Posljednji polufinalist bila je Austrija koja je u utakmici s najviše pogodaka na svjetskim prvenstvima sa 7:5 svladala Švicarsku.

U prvom polufinalu nadahnuti Nijemci predvođeni s po dva gola braće Fritza i Ottmara Waltera svladali su bez problema Austriju sa 6:1. Drugo polufinale mnogi su proglasili finale prije finala. Urugvaj je u trećem nastupu išao po treći trofej, ali ispriječila mu se najbolja reprezentacija tog vremena Mađarska i svladala ga nakon produžetka 4:2. Nakon 2:2 u 90 minuta, Sandor Kocsis postiže dva pogotka i odvodi Mađarsku u finale.

Njemačka je u finale ušla kao veliki autsajder, posebice nakon što su je Mađari razmontirali u skupini s 8:3. Već nakon osam minuta nedovoljno oporavljeni još od prvog dvoboja s Njemačkom Ferenc Puskas i Zoltan Czibor dovode Mađarsku u visoko vodstvo i činilo se kako je na pomolu nova lagana pobjeda. No, Njemačka preko Morlocka i Rahna do 18. minute poravnava. Mađari su bili apsolutno nadmoćni ostatak susreta, osam minuta prije kraja pogađaju stativu, a Njemačka u sljedećem napadu preko Rahna dolazi do pogotka i jednog od najvećih iznenađenja u povijesti Svjetskih prvenstava.

Mađari se nisu mogli pomiriti s porazom, za njega su krivili sudačke pogreške i doping koji su Nijemci, prema njihovim tvrdnjama, koristili. I dok je sveučlilište u Leipzigu u svojoj studiji tvrdilo kako su igrači dobili injekcije s metamfetaminima na poluvremenu, povjesničari tvrde kako je bila riječ o injekcijama s C vitaminom.

Što se tiče sudačkih pogrešaka, Nijemci su izjednačili nakon prekršaja nad mađarskim vratarom, a u 87. minuti Puskas je postigao pogodak koji je trebao biti za 3:3, ali je poništen zbog zaleđa. Zaleđa nije bilo, utvrđeno je kasnije na snimkama.

Finale

SR Njemačka - Mađarska 3:2 (2:2)

Strijelci: 0:1 Puskas (6), 0:2 Czibor (9), 1:2 Morlock (11), 2:2 Rahn (18), 3:2 Rahn (84).

SR Njemačka: Turek, Posipal, Kohlmeyer, Eckel, Liebrich, Mair, Rahn, Morlock, O. Walter, F. Walter, Schaefer.
Mađarska: Grosics, Buzanszky, Lantos, Bozsik, Lorant, Zakarias, Czibor, Kocsis, Hidegkuti, Puskas, M. Toth.

Najbolji strijelac - Sandor Kocsis

Sandor Kocsis predvodio je strijelce u Švicarskoj. Zlatna glava bio mu je nadimak, a rođen je u Budimpešti 1929. godine. U Švicarskoj je postigao 11 pogodaka, a u dresu mađarske reprezentacije u 68 nastupa 75 pogodaka te se nalazi na četvrtom mjestu svih strijelaca u povijesti. Za reprezentaciju je nastupao od 1948. do 1956. godine, a klupska karijera vezana mu je uz Ferencvaros, Honved i Barcelonu.

Preminuo je 22. srpnja 1979. godine.