Povijest SP-a - 1958. Švedska: Dolazak Pelea na veliku scenu, Brazil projurio do titule prvaka

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

"Sigurno je riječ o neslanoj šali", pomislili su brojni Argentinci 1. travnja 2009. godine kada je došla vijest da su poraženi od Bolivije s visokih 6:1 u kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo 2010. Ne bi bilo korektno Bolivijce nazvati nogometnim "liliputancima", ali svakako nisu pripadali vrhu južnoameričkog nogometa tog vremena. Nije ni ta argentinska reprezentacija bila jedna od najvećih u njihovoj povijesti, period je to vrlo upitno kvalitetnog izborničkog mandata jednog od najvećih nogometaša u povijesti Maradone. No ipak, momčad je predvodio Messi. I to u vrijeme strijelovitog uspona tada još uvijek mlade argentinske zvijezde. Manje od dva mjeseca kasnije osvojio je s Barcelonom naslov Lige prvaka kao predvodnik jedne od najboljih nogometnih ekipa u povijesti.

Klimatski uvjeti i nogometna prvenstva

U svibnju 2007. godine FIFA je donijela odluku o zabrani igranja međunarodnih utakmica na visinama iznad 2500 metara ako ne postoji dovoljan period za aklimatizaciju igrača. Prema odredbama Fife igračima je bilo potrebno barem tjedan dana da se naviknu na uvjete iznad 2500 metara visine te dva tjedna za uvjete više od 3000 metara. Kao razlog se navodila briga za zdravlje igrača zbog problema s prilagodbom na ekstremne uvjete s rjeđim zrakom. Odluka je donesena na poticaj Brazilskog nogometnog saveza koji se žalio na uvjete igranja svojih klubova na kontinentalnom klupskom natjecanju.

Odluka Fife izazvala je brojne reakcije, a najsnažniji prosvjedi krenuli su iz Bolivije i Ekvadora. Quito kao glavni grad Ekvadora nalazi se na prosječnoj nadmorskoj visini od 2850 metara dok je La Paz, jedan od dva glavna grada Bolivije, na visini od 3650 metara. No, i između ove dvije države postojala je velika razlika. Najveći grad i luka Ekvadora Guayaquil zadovoljavao je uvjete igranja bez dodatne aklimatizacije dok je većina drugih velikih gradova Bolivije na visokim nadmorskim visinama u ovoj kontinentalnoj državi na Andama. Stoga je prvenstveno od njih krenula kampanja koju je predvodio tadašnji bolivijski predsjednik Evo Morales, a koju su podržali i brojni poznati nogometni djelatnici među kojima se posebno istaknulo jedno ime - Diego Maradona.

Već idućeg svibnja 2008. FIFA je ukinula svoju odluku, a manje od godinu dana kasnije Maradona je teško poražen na gostovanju u La Pazu. U nogometnim krugovima ponovno se javila rasprava o pravednosti igranja na takvim visinama. Neosporno je da je Boliviji domaći teren davao prednost te da su tek jedan od 15 osvojenih bodova u tim kvalifikacijama osvojili na gostovanjima. No isto tako, niti jedna reprezentacija nije ni izbliza poražena poput Argentine što je uz Maradonu na klupi i Messija na terenu izazvalo dodatnu medijsku pompu. Činjenica je da utjecaj klimatskih uvjete nikada nećemo moći u potpunosti izbjeći.

Kakve veze priča iz 2009. ima sa Svjetskim prvenstvom u Švedskoj 1958.? Direktne baš i ne, ali intrigantan je podatak da je tek na tom, šestom po redu, Svjetskom prvenstvu prvi put osvajač došao iz kontinenta koji nije domaćin prvenstva. I ne samo to, u prvih pet turnira pobjednik je bio domaćin ili država koja geografski graniči s državom organizatorom natjecanja.

Stoga je ovo natjecanje odlična prilika za kompletan uvid u dosadašnja prvenstva. Domaćini su osvajali otprilike svako četvrto dosadašnje svjetsko prvenstvo, a u svakom drugom bili se okitili jednom od tri medalje. Ipak, da smo istu ovu analizu radili prije 20 godina svjetska prvenstva izgledala bi još više domaćinska. Naime, zadnji put kad je organizator osvojio medalju bilo je na svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj dok su Francuzi 1998. zadnji domaćini sa zlatom oko vrata. Potrebna je malo dublja analiza uzroka, ali vrijedi spomenuti podatak da je na zadnja četiri prvenstva samo Brazil 2014. bio favorit za uzimanje medalje na domaćem terenu.

Pogledamo li istu statistiku prema kontinentima podaci su donekle drugačiji. Dosada je održano osam prvenstva na jednom od dvoje američkih kontinenata te je jedino Njemačka, 2014., kao europska reprezentacija osvojila svjetsko prvenstvo. S druge strane, na 11 dosadašnjih prvenstva u Europi, jedina neeuropska reprezentacija osvajač medalje bio je Brazil 1958. Na dva dosadašnja prvenstva u Aziji osvajači su bili Južnoamerikanci dok je na jedinom afričkom prvenstvu zlato uzela Španjolska. Vrijedi tu spomenuti da su klimatskim uvjeti u Republici Južnoj Africi puno slični europskim od većine ostatka afričkog kontinenta.

Situacija je drugačija kad govorimo o ukupno osvojenim medaljama, ali treba uzeti u obzir činjenicu da su Europljani na većini prvenstva imali najveći broj predstavnika. Dok je na američkom tlu tek mala prednost na strani Južnoamerikanaca na prvenstvima u Europi osvojili su dosada tek tri medalje, značajno manje od 30 koliko su ih osvojile europske reprezentacije.

Pred prvenstvo u Švedskoj 1958. bio je veći broj ekipa koje su slovile kao mogući osvajači. Olimpijske igre 1956. obilježilo je nastupanje brojnih reprezentacija koje nisu pripadale u sami vrh svjetskog nogometa dotada. Osvajač je bio SSSR, ali to nije davalo jasnu sliku glavnih favorita svjetskog prvenstva. Na Olimpijskih igrama nije nastupila niti jedna južnoamerička reprezentacija, a nije bilo ni dominantnih Mađara čija reprezentacija se praktički raspala nakon sovjetske okupacije mjesec dana prije igara.

Brazilci su uspješno prošli skupinu pobijedivši Sovjete i Austrijance uz remi s Englezima. Zatim su u četvrtfinalu izbacili i Wales da bi u polufinalu i finalu uslijedila potpuna dominacija Brazila i dvije visoke pobjede od 5:2 protiv Francuza i domaćina Šveđana. Iako je na prvenstvo došao kao relativno nepoznat, 18-ogodišnji Pele postao je glavna priča nokaut faze natjecanja. Svojim pogotkom prvo je izbacio Wales da bi zatim hat-trickom protiv Francuza u polufinalu i dvama pogocima u finalu protiv Šveđana postao prvo ime novih svjetskih prvaka. A najbolje od njega tek je slijedilo.

Tijek Prvenstva

Na završnici u Švedskoj nije bilo nekih velesila poput Italije i Urugvaja koje se nisu uspjele kvalificirati.

Talijani su u kvalifikacijama imali vrlo težak posao u skupini obzirom da su igrali s Portugalcima i Sjevernim Ircima. U Švedsku su otišli Sjeverni Irci predvođeni Peterom McParlandom. Urugvaj je razočarao u skupini s Paragvajem i Kolumbijom. Visoki poraz u Paragvaju 5:0 ostavio ga je bez završnice gdje su otišli Paragvajci.

Sjeverni Irci u skupini A pokazali su kako nisu slučajno došli u završnicu. U jakoj skupini s braniteljem naslova Zapadnom Njemačkom, Čehoslovačkom i Argentinom uzeli su prvo mjesto. U odlučujućem susretu za prolaz u četvrtfinale svladali svladali su u produžetku Čehoslovačku 2:1 pogocima McParlanda, a drugi četvrtfinalist bila je Njemačka koja je predstavila buduću zvijezdu Uwea Seelera.

U skupini B Francuska i Jugoslavija opravdali su ulogu favorita i otišli u četvrtfinale. U međusobnom susretu Jugoslavija je slavila 3:2. Branko Zebec, Tomislav Crnković i Vladimir Beara bili su jedini hrvatski igrači koji su upisali nastup na ovom Prvenstvu, a dvostruki strijelac u pobjedi nad Francuskom bio je Todor Veselinović. Inače, bila je to najefikasnija skupina na Prvenstvu s prosjekom od 5.16 golova po susretu.

U potpuno izmijenjenom i pomlađenom sastavu u Švedsku su došli Mađari bez Puskasa i Kocsisa dok je Hidegkuti već imao 36 godina. To im se osvetilo i nisu uspjeli proći niti skupinu. Šveđani su bili uz Mađare veliki favoriti za prolaz skupine C i to im je uspjelo, a mjesto Mađara u četvrtfinalu iznenađujuće je zauzela do tada ne pretjerano važna i spominjana reprezentacija Walesa koji je upisao tri remija. Velšani i Mađari tako su išli u doigravanje za prolaz, a Wales je slavio s 2:1 golovima Ivora Allchurcha i Terencea Medwina.

Brazilci su uz manje probleme prošli skupinu D pobjedama nad Sovjetskim Savezom i Austrijom te remijem s Engleskom. Sovjetski Savez predvođen genijalnim Lavom Jašinom na golu u posljednjem susretu zaustavio je favoriziranu Englesku i pobjedom 1:0 prošao u četvrtfinale. Bilo je to također doigravanje za prolaz, a Anatoli Iljin zabio je za prolaz Sovjeta.

Jugoslavija u četvrtfinalu igra protiv Njemačke i izgubila 1:0. Nijemce je u polufinale odveo junak prošlog prvenstva Helmut Rahn, a Vladimir Beara unatoč znatno većoj kvaliteti grijao je klupu Srboljubu Krivokući. Brazilci su se više od sat vremena mučili s Walesom, a onda svoj prvi pogodak na SP-ima postiže Pele. Švedska na prepunoj Rasundi pobjeđuje Sovjete s 2:0 golovima Hamrina i Simonssona, a sjajni Just Fontaine predvodio je s dva gola Francusku do 4:0 pobjede protiv Sjeverne Irske.

Raskoš svog talenta Pele pokazuje u polufinalu u kojem demolira Francusku s tri pogotka. Brazilci s 5:2 odlaze u finale, a uz Pelea strijelci su bili Vava i Didi. Francuzi su imali nesreću da je kapetan Robert Jonquet ozlijeđen već u desetoj minuti. Tada još nije bilo izmjena i Jonquet se vratio na teren u drugom poluvremenu, ali je samo statirao uz aut liniju. U finalu je Brazilce čekala Švedska koja je prije toga eliminirala Njemačku s 3:1.

Finale je bilo neravnopravna borba dvije kvalitetno različite reprezentacije. Brazil je lakoćom svladao Švedsku 5:2. Blistave trenutke Šveđani su doživjeli početkom susreta kada su poveli preko Liedholma, a nakon toga sve protječe u znaku Brazila. Dva gola Vave, dva Pelea i jedan Zagalla, bilo je sasvim dovoljno za titulu svjetskog prvaka.

Finale

Švedska - Brazil 2:5 (1:2)

Strijelci: 1:0 Liedholm (4), 1:1 Vava (9), 1:2, Vava (32), 1:3 Pele (55), 1:4 Zagalo (68), 2:4 Simonsson (80), 2:5 Pele (89).

Švedska: Svensson, Bergmark, Axbom, Borjesson, Gustavsson, Parling, Hamrin, Gren, Simonsson, Liedholm, Skoglund.
Brazil: Gilmar, D. Santos, N. Santos, Zito, Bellini, Orlando, Garincha, Didi, Vava, Pele, Zagalo.

Prvi strijelac turnira - Just Fontaine

Teško će netko dostići Justa Fontainea koji je s 13 pogodaka zauvijek upisan u povijest kao najbolji strijelac na jednom SP-u. Francuski napadač rođen je u Marakechu u Maroku 1933. godine. Za reprezentaciju je debitirao protiv Luksemburga 1953. godine kada je postigao hat-trick. U 21 utakmici za reprezentaciju bio je strijelac 30 puta.

Karijeru je započeo 1950. godine u Casablanci gdje je igrao do 1953. Tada prelazi u Nicu za koju u tri sezone postiže 42 pogotka. Jedan od najvećih francuskih napadača u povijesti Raymond Kopa 1956. godine napušta tada veliki Reims, a Fontaine ga mijenja u najskupljem transferu u tadašnjem nogometu. U dresu Reimsa u šest sezona postiže 122 pogotka.

Karijeru je morao prerano završiti, već u 29. godini zbog ozljede.