Povijest SP-a - 1970. Meksiko: 'Nogometni rat' kao uvertira u Prvenstvo, nezadrživi Brazil uzeo treću titulu

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1970. na području Sjeverne Amerike imale su poseban značaj. S obzirom da je na Fifinom kongresu u Tokiju 1964. godine Meksiko izabran za domaćina Svjetskog prvenstva 1970., kao prva zemlja izvan Europe i Južne Europe, otvorilo se dodatno mjesto za predstavnike tog kontinenta. To dakako nije bio najvažniji razlog, no razina emocija koje su stvorene zbog mogućnosti plasmana njihovih reprezentacija na svjetsko nogometno prvenstvo, bile su dodatno "ulje na vatru" dugo tinjajućeg sukoba između dvije države.

Uzrok sukoba

Još od prve polovice 19. stoljeća, kada su proglasile samostalnost od Španjolske, Salvador i Honduras bile su dvije siromašne susjedne zemlje s gospodarskim usmjerenjem na poljoprivredu. Položaj unutar žarkog pojasa omogućio je preokupaciju na tropske kulture što je ubrzo na teritorij ove dvije države privuklo bogate kompanije iz SAD-a koje su s vremenom došle u posjed velikog broja poljoprivrednog zemljišta. Uz specifične klimatske uvjete, mogli su računati i na jeftinu radnu snagu.

Uz navedena zajednička obilježja, Salvador i Honduras imali su i važne geografske razlike. Broj stanovnika Salvadora bio je nešto veći što je počelo stvarati velike probleme s obzirom na skoro šest puta manju površinu od Hondurasa. Posebno se to vidjelo u tzv. agrarnoj prenapučenosti jer poljoprivredna područja nisu bila ni približno dovoljna za sve veći broj stanovnika Salvadora.

S istim problemom nije se susretao površinom veći Honduras koji je nakon dolaska američkih kompanija došao u situaciju da im je i potreban veći broj radne snage. Sasvim logično već od početka 20. stoljeća pa u idućim desetljećima kreće masovno doseljavanje Salvadoraca. Procjenjuje se da ih je do 1960-ih bilo oko 300.000 u Hondurasu.

Osim što su bili radna snaga velikih korporacija, Salvadorci su i zauzeli dijelove poljoprivrednih područja te su ih obrađivali za vlastite potrebe. Nakon što je zakonskom odredbom iz 1962. koja se počinje snažnije primjenjivati od 1967. država oduzela ta zemljišta, odnosi između dvije susjedne države postupno se pogoršavaju. Dodatan udar na odnose bila je odluka honduraškog predsjednika iz 1969. da ne obnovni bilateralni ugovor o imigraciji čime su brojni Salvadorci deportirani iz države. Bila je potrebna tek mala iskrica koja će rasplamsati sukobe do kraja. Ta iskrica bila je nogomet.

Nogometni rat

O odlasku na Svjetsko prvenstvo u nogometu u međusobnom dvoboju trebali su odlučiti Honduras i Salvador, dvije države čiji odnosi su došli u najnapetiju fazu u povijesti. Prva utakmica otišla je na stranu Hondurasa. Prije uzvratne utakmice izbili su neredi kod hotela u kojem su bili smješteni gosti što je dovelo do nekoliko smrtnih slučajeva. Napetost je dodatno pojačana jer je na stadionu umjesto zastave Hondurasa bila izvješena prljava krpa. U takvoj atmosferi domaćini su pobijedili i zakazali majstoricu koja se održala u Mexico Cityju. U međuvremenu zbog tretmana koji su imali u Hondurasu izbili su masovni neredi protiv Salvadoraca i u uzavreloj atmosferi dočekana je majstorica. Večer prije održavanja utakmice, Salvador prekida sve diplomatske veze s Hondurasom s pojašnjenjem da je 12.000 Salvadoraca protjerano iz Hondurasa i da tamošnja vlada nije ništa učinila da ih zaštiti nazivajući to genocidom.

Salvador je u odlučujućoj utakmici pobijedio i izborio nastup na Svjetskom prvenstvu, a odnosi su se idućih dana sve više pogoršavali. Početkom srpnja počeli su prvi pogranični incidenti, a 14. srpnja i sam rat. Iako se smatra da su glavne ratne akcije završile već nakon 100 sati, službeni mir između dvije države potpisan je 1980. u peruanskom glavnom gradu Limi.

Povratak zlata u Brazil

Plasman na svoje prvo svjetsko prvenstvo Salvadorci su dočekali uz veliko slavlje, a na samom prvenstvu zabilježili su jedan od najneuspješnijih nastupa bez boda i bez postignutog gola u utakmicama protiv Belgije, Meksika i Sovjetskog Saveza.

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo obilježio je još jedan incident. Sjeverna Koreja, četvrtfinalist sa zadnjeg Svjetskog prvenstva, diskvalificirana je nakon što je odbila igrati protiv Izraela koji će se kasnije plasirati kao azijski predstavnik. Nakon 1934. prvi nastup zabilježili su i Afrikanci nakon plasmana Maroka.

Samo prvenstvo obilježila je najveća brazilska generacija u povijesti. Pele je nakon 1958. i 1962. došao do svojeg trećeg zlata. I to u najuvjerljivijem nastupu do sada sa šest pobjeda u isto toliko utakmica. U finalu su se susreli s Talijanima te su u izravnom dvoboju odlučivali koja reprezentacija će postati prva u povijesti s tri svjetska zlata. Iako rezultat izgleda uvjerljivo, sve do 65. minute stajalo je 1:1 na semaforu da bi Brazilci s tri pogotka utakmicu mirno priveli kraju. Pele s navršenih 30 godina polagano je završavao svoju reprezentativnu karijeru, iako je na klupskoj razini igrao sve do 1977. godine, u Meksiku je odigrao svoje zadnje utakmice na svjetskim prvenstvima čime je završilo razdoblje brazilske dominacije. Na novo zlato čekat će desetljećima.

Tijek Prvenstva

Prije Meksika igrači su bili izravno isključivani za grube prekršaje, nije bilo kao danas žutih kartona, ali to je promijenjeno od ovog SP-a i žuti kartoni danas su sastavni dio nogometa. No, za razliku od prethodna dva prvenstva koje su obilježile brojne grubosti, na ovom Prvenstvu se igrao nogomet i bilo je to jedino Prvenstvo uz ono 1950. godine bez ijednog isključenja.

Domaćin Prvenstva Meksiko ždrijebom je smješten u A skupinu uz Sovjetski Savez i velike autsajdere Belgiju i Salvador. Svoje utakmice igrao je na ogromnom Azteca stadionu gdje je uz konstantnu podršku više od 100 tisuća navijača uz Sovjetski Savez prošao u četvrtfinale. Inače, susreti su igrani s početkom u podne po lokalnom vremenu kako bi gledatelji u Europi mogli u "normalno" vrijeme pratiti utakmice. Osim toga vrijedi istaknuti i kako su prvi put korištene zamjene pa je tako Anatolij Puzač, reprezentativac Sovjetskog Saveza, koji je u remiju bez pogodaka protiv Meksika ušao u igru.

U skupini B Italija, Urugvaj i Švedska vodili su veliku borbu za prolaz u četvrtfinale. Društvo im je pravio debitant Izrael. Izraelci su umalo napravili pravi nered obzirom da su u posljednjem susretu u skupini igrali s Talijanima i imali priliku čak i za pobjedu. Da su pobijedili, sve četiri reprezentacije imale bi po tri boda. Susret je ipak završen bez pogodaka i dalje su otišli Talijani i Urugvajci. Nekoliko sati uoči početka dvoboja između Švedske i Urugvaja, FIFA je promijenila suca zbog sumnje u korupciju.

Brazilci su bili u C skupini u društvu Engleske, Rumunjske i Čehoslovačke. Bio je to lagan put za Brazil do četvrtfinala obzirom da je Čehoslovačka bila u velikom padu, a Rumunji ipak nisu bili te snage, Engleska je bila jedina prijetnja. Već u prvom susretu Brazil pobjeđuje Čehoslovačku 4:1 i pokazuje snagu, Jairzinho ruši Engleze, a oporavljeni i motivirani Pele i Jairzinho pobjeđuju i Rumunjsku. Englezi u ključnom susretu slave s 1:0 protiv Rumunjske i hvataju drugu poziciju. Tijekom cijelog Prvenstva Englezi su bili na meti okupljenih na stadionima zbog prepotencije i ksenofobije koju su pokazivali prema Meksikancima.

Njemačka je imala najlakši posao. Skupina s Peruom, Bugarskom i Marokom bila je lagan zalogaj i Njemačka i Peru odlaze dalje. Maroko je bio prva afrička reprezentacija koja se kvalificirala na završnicu Svjetskog prvenstva, a posljednji prije njega nastupio je Egipat 1934., ali Egipćani su nastup izborili pozivnicom, a ne kroz kvalifikacije. Već u skupini briljirao je Gerd Müller koji je zabio hat-trickove protiv Bugarske i Perua.

Dvije od četiri četvrtfinalne utakmice riješene su u produžetku. Njemačka je dobila priliku osvetiti se Englezima za bolan poraz u finalu prošlog SP-a i to je uspjela svladavši ih 3:2 u produžetku. Imali su Englezi 2:0, ali Beckenbauer i Seeler poravnali su, a u 108. minuti Gerd Müller odvodi ih u polufinale. Englezi su bili hendikepirani neigranjem Gordona Banksa, prvog vratara, zbog trovanja hranom. Produžetak je trebao i Urugvaju protiv Sovjetskog Saveza. Svladao ga je 1:0 pogotkom Esparraga u 116. minuti. Sovjeti su pogriješili, kod pogotka su stali misleći da je lopta napustili granice igrališta i Urugvaj je to kaznio. Talijani su razočarali domaćina izbacivši ga sa 4:1. Meksikanci su se bunili i tražili da igraju na svojoj Azteci, ali FIFA je bila neumoljiva, putovali su do Toluce i izgubili. Brazil je s 4:2 bio bolji od Perua u utakmici u kojoj se igralo posve otvoreno i bilo je gotovo 50 udaraca na gol.

Pravi triler odvijao se u polufinalnom dvoboju Italije i Njemačke. Već u osmoj minuti Talijani su poveli pogotkom Boninsegne i držali vodstvo sve do isteka 90. minute. Tada Schnellinger poravnava na 1:1 i odvodi meč u produžetke. Gerd Müller već na početku produžetka dovodi Njemačku u vodstvo, ali Burgnich i Gigi Riva do isteka prvog produžetka rade preokret. Sjajni Gerd Müller u 110. minuti ponovno poravnava da bi već u sljedećoj minuti Gianni Rivera vratio prednost Talijanima i odveo ih u finale. Mnogi tu utakmicu nazivaju utakmicom stoljeća. Brazil je uz puno manje stresova s 3:1 eliminirao Urugvaj.

Finalni nastup Brazila protiv Italije može se nazvati nogometnim savršenstvom. Sat vremena obje momčadi igrale su izvrsno i bile rezultatski poravnate, a onda u posljednjih pola sata kreće brazilski uragan i Talijani nemaju odgovora. Konačnih 4:1 bilo je ipak malo previsoko obzirom da su Talijani bili također vrlo dobri.

Brazil je tako postao prva reprezentacija koja je osvojila tri naslova i prema ranijoj Fifinoj odluci trofej svjetskog prvaka dobio je u trajno vlasništvo. Talijani su ostali na dva naslova.

Finale

Brazil - Italija 4:1 (1:1)

Strijelci: 1:0 Pele (18), 1:1 Boninsegna (37), 2:1 Gerson (66), 3:1 Jairzinho (71), 4:1 Carlos Alberto (87).

Brazil: Felix, Carlos Alberto, Brito, Piazza, Everaldo, Clodoaldo, Gerson, Jairzinho, Pele, Tostao, Rivelino.
Italija: Albertosi, Burgnich, Cera, Bertini (Juliano 75), Rosato, Facchetti, Domenghini, de Sisti, Mazzola, Boninsegna (Rivera 84), Riva.

Najbolji strijelac - Gerd Müller

Gerd Müller s deset golova predvodio je strijelce u Meksiku. Omaleni napadač münchenskog Bayerna bio je najopasniji napadač svog vremena.

Karijeru je započeo u nižerazrednom Nördlingenu, a s 18 godina 1964. godine prelazi u Bayern. Tamo igra 15 sezone, u 453 nastupa postiže 398 pogodaka i odlučuje posljednje dvije sezone u karijeri odigrati u SAD-u gdje nastupa za Fort Lauderdale. Za njemačku reprezentaciju nastupio je 62 puta i postigao 68 pogodaka.

Nakon završetka igračke karijere imao je dosta problema s alkoholom, ali nakon uspješnog liječenja na prijedlog Bayerna, dobiva i posao u klubu. Preminuo je 15. koloza 2021. godine.