Slovačka svakodnevnica

Zbog njih se naš fotograf "obrukao" na stadionu! (Snimio: Dražen Patarčić)

Uz sav trud koji ovdje ulažemo oko izvještavanja s Europskog prvenstva, teškoća u prometnim zavrzlamama, udaljenosti oko 85 km od "baze" gdje su smješteni naši kockasti. Jednom jedinom pravom obroku koji stignemo pojesti (istina, vrlo obilnom!), borovičke u ograničenim količinama - jer je u Slovačkoj dozvoljenost "krvi u alkoholu" samo "nula promila", a mene je teško inspirirati za tipkanje bez borovičke, jer fotka je moja ljubav, a ne piskaranje.

Naš glavni urednik nam je servirao "debelu kritiku" (a nije stigao pročitati sve naše kolumne) - da se ponavljamo. Kritika je upalila, jer možda se ponavljamo, ali nama je svaki dan u Slovačkoj isti. Ustajenje u 7.30 sati, kupaonica, doručak, autoput i centar "slovačke svakodnevnice" - hotel Esplanade u Pieštanyma.

I tu onda počinje akcija. Eto, ja sam vas danas počeo "masirati" sa svojim problemima i iznenađenjima, a mene je zapravo, dok sam pokušavao "skuhati" današnju kolumnu, izmasirao profesionalni fizioterapeut i maser Željko Katavić - Beli usred hotela u kafiću, i odmah je s tim potezom zainteresirao pola kafića za masažu. Otvorio čovjek ordinaciju na bazenu kako bi lakše podmirio troškove boravka u Slovačkoj. A Beli mi kaže da sam "miogelozan!" Pun sam nekih nakupina na hvatištima mišića.

Valjda sam zato jučer slabo u poluvremenu utakmice sa Španjolcima pucao prema golu s centra igrališta. Naši "kockasti" s klupe provocirali su me da ne mogu pogoditi gol. I to s centra, od njihove klupe! Iznenadio sam i sebe i njih. Lopta koju sam pucao iskosa s centra išla je ravno u gol. Rekoh, išla, ali udarac je bio preslab (valjda premalo borovičke), pa lopta nije prešla gol crtu. Stala je na pet metara od gol crte. Ne znam da li je to dovoljno da me Šušak aktivira. Dres ionako imam, istina Hajdukov, Miladinov, drugi svoje čuvaju. Ili da netko ne zaigra umjesto njih ili ne znam za koga.

Istina, neki znaju reći da je naše druženje "kaputt", naročito moji Zagrepčani, "Dinamovci", Šokota posebno, pa valjda i zbog toga nema šanse da ja zaigram na ovom prvenstvu. Ma, u stvari, nakupilo se toga u meni. Moram nešto promijeniti hitno. Kada saznam što mijenjati, prvi ćete saznati.

Beli - maser koji je dijagnosticirao "miogelozu" kod našeg fotografa (Snimio: Dražen Patarčić)

Da, da se vratim na iznenađenja. Ono ugodno je vaše. Najvažnije. Podrška i zanimanje koje svakodnevno iskazujete čitajući svako slovo koje pišemo iz Slovačke ohrabruje, daje nam volju za rad. Riječkom galebu, Hrvoju, koji živi i radi u Denveru, mogu reći da sam popio "pivičku" u njegovo ime i pozdravio sve naše reprezentativce, kao i Dragecu iz Vrapča, Renati iz Zagreba, Ivanu iz Varaždina i mnogim drugima koji su rekli da svaki dan čekaju naše kolumne da saznaju nešto drugačije, iz drugog "vugla", mogu reći - hvala. Da, taj drugi ugao!

Naši dečki iz "drugog vugla" moraju iznenaditi Čehe. Moraju pobijediti jer svi drugi rezultati vode kući. A ako idemo kući nema više naše kolumne, nema borovičke, nema masaže. Slovačka će se i bez nas vratiti u normalu koju, izgleda, nije niti napuštala cijelo ovo vrijeme, nije disala nogometnim ritmom kako bi to možda bilo da smo u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Češkoj ili Španjolskoj. Pusto i prazno. Od tribina do ulica.

Slovačka svakodnevnica ovih nekoliko dana jesu i bit će i poslije petka hrvatski drukeri, pjesma naših navijača, novinari i momčad, u to nas uvjerava Vranješ. Mi prolazimo Čehe. Svakodnevnica ili ne, 15.000 Čeha čeka nas u Trenčinu. Čeka dan u kojem će se saznati gdje smo. U vrhu ili dnu mladih nogometnih nada. Jedan gol koji će pokrenuti ili okrenuti sudbine. Jedan gol? Nisam za dramatiku, nogomet će se igrati i poslije Slovačke svakodnevice, igračke sudbine kroje se potezima, a kvalitet netko ima, bio zadnji ili prvi.