Hrvatska - velesila kojoj ne trebaju medalje?

Dok je svim svjetskim momčadima i reprezentacijama glavni i logični cilj osvajanje medalja, trofeja, titula, mi smo toliko snažni, moćni i utjecajni da imamo pravo jednostavno baciti u stranu dva velika, najveća natjecanja, Europsko i Svjetsko prvenstvo, kako bismo momčad spremili za - Olimpijske igre! I to one koje će stići tek za tri godine, i prije kojih će se održati još jedan krug Europskih i Svjetskih natjecanja. Odabir igrača i priprema momčadi, kao i objašnjenja izbornika Kovačevića upravo su to sugerirali, pa smo se tako vrlo jednostavno odrekli naših najboljih igrača, nositelja momčadi Alena Boškovića, Dubravka Šimenca, Elvisa Fatovića, Ognjena Kržića, Siniše Školnekovića, igrača koji su prošlu sezonu odigrali u životnoj formi.

Spomenuti Jugaši popeli su se na krov Europe sa svojim klubom, Dudo Šimenc je uvijek - Šimenc, čovjek koji se sigurno nikada neće "šlepati" i dopuštati drugima da krpaju njegove propuste, Školneković je najbolji vratar na svijetu, kad je potpuno zdrav. Svi oni su bili iznenađeni kad je "Kova" objavio spisak, svi su ga prihvatili iako im nije bilo drago što su izostavljeni. Šansa je dana "mlađima", od kojih velika većina i zaslužuje povjerenje, jer ima kvalitetu koja je dokazana i u našim klubovima i u mlađim reprezentativnim kategorijama, ali očigledno još nije zrela za najviše domete. Greške koje su neki igrači ponavljali, događale su se od prve utakmice Europskog, do zadnjeg meča Svjetskog prvenstva.

Istovremeno dok smo mi pokušavavali svima "posoliti pamet" i pokazati kako smo doveli mladu i perspektivnu momčad, drugi su sakupili svoje najjače snage i osvojili medalje. Talijani su izveli nešto slično onom što je pokušao naš stručni stožer, donekle su uveli mlađe snage u momčad, ali je ključna riječ - "donekle". Ostavili su nekoliko iskusnih lisaca koji su preuzimali odgovornost na sebe kad je trebalo,na kraju su osvojili europsko srebro, u Fukuoki su bili četvrti i mogli su reći da su uspješno pomladili momčad i preipremili je za daljnja iskušenja. A mi smo potpuno eliminirali sve ono što nam vrijedi, kao da smo sami sebe zbog nečega htjeli kazniti i u situaciji kad smo uistinu imali "konja za trku" sa svim svjetskim reprezentacijama, svjesno se odrekli pobjeda i medalja. Pametno?

Vjerojatno jedino Hrvati uvijek "žive za budućnosti". Valjda smo tako naučeni, da kad ne možemo uživati u sadašnjem trenutku, da uvijek pričamo o onom što dolazi, o budućnosti, o nečem ispred nas. Tako se tri godine unaprijed spremamo i žrtvujemo za nešto što je tako daleko, tako maglovito i nejasno, svjesno se odričemo nečeg praktički sigurnog, za nešto o čemu je još uopće nemoguće razmišljati. Da ne mislite da je vaterpolo iznimka, sjetite se samo priča s nogometnom reprezentacijom, košarkaškom, rukometnom, svih mudrolija o "potpunom pomlađivanju", ubacivanju "klinaca koji će za nekoliko godina osvojiti svijet".

Ma dajte, molim vas, smisao momčadi koja predstavlja neku državu je u tome da okupi ono najjače što ta zemlja nudi u tom sportu (ili bilo čemu drugom), bez obzira na godine. A kod nas je osnovno mjerilo kvalitete - godište. Čemu će se naučiti "klinci" kad ih netko drugi porazi i posrami, otjera s natjecanja kao što su potjerani naši "dupinići" iz Fukuoke sa osmog mjesta. Što su iz ova dva neuspješna prvenstva naučili Đogaš, Smodlaka, Sarić, Hinić? Vjerojatno samo to da bi puno bolje prošli da su mogli istovremeno pobjeđivati i učiti, igrajući uz Šimenca i Fatovića. Kakvo se iskustvo može izvući iz poraza? Iz niza njih?

Svugdje u svijetu igraju najbolji, nikoga se ne pita za godine, a kod nas se sportaši na početku tridesetih već umirovljuju, bacaju sa strane i pita ih se "da li razmišljaju o završetku karijere". A dokazano je da tek u tim godinama sportaš daje svoj maksimum, pruža najviše svojim znanjem, kvalitetom i golemim iskustvom. Mislite li da bi jedan Tudor isto stasao u europsku klasu da je umjesto sa Zidaneom, Del Pierom, Bobanom i Šukerom, igrao s mladom Hajdukovom momčadi "koja je ispred sebe imala budućnost"?

I tko smo to mi Hrvati, da se možemo tako igrati s velikim natjecanjima i medaljama, da ih tako olako shvaćamo i odričemo ih se? Zar smo toliko moćni i bogati da nam ne trebaju europska i svjetska priznanja? Do Olimpijskih igara su još tri godine, mogao se puno pametnije iskoristiti potencijal igrača kojima naš vaterpolo zaista raspolaže. Zašto se na ova dva natjecanja nisu mogli dovesti oni najbolji, pokupiti poneka medalja i onda krenuti u novi ciklus? Pa imamo ispred sebe jedne Mediteranske igre, koje smo eto, mogli i "žrtvovati", ali nakon toga i još jedan krug Europskog i Svjetskog prvenstva. A konačno - zar je jedna olimpijska medalja, koju nam nitko ne garantira, vrjednija od europskog i svjetskog odličja?

Zanimljivo je pogledati povijest nastupa naše reprezentacije na velikim natjecanjima od naše samostalnosti. Sport u kojem se vidimo jednom od svjetskih velesila (što u stvari i jesmo), uporno nas je razočaravao tijekom svih 10 godina na gotovo svim velikim natjecanjima. Uz samo dva "bljeska", srebra sa Olimpijskih igara u Atlanti 1996. i Europskog prvenstva u Firenzi 1999., sve ostalo bilo je razočaranje za razočaranjem. Dok su nam klubovi osvajali europske titule i trofeje (prvaci Europe: Mladost 1991., 1996., Jadran 1992., 1993., POŠK 1999., Jug 2001., osvajač Kupa Kupova Mladost 1999., osvajači Kupa LEN-e Jug 2000., Mladost 2001.), reprezentacija je bila tri puta četvrta i jednom peta na Europskom prvenstvu, te četvrta, deveta i osma na Svjetskom. Uz sve silne igračine, svjetske klase koje je rodio naš vaterpolo, uz stručnjake koji su dovodili mnoge slabije strane reprezentacije do medalja i trofeja, uz jaku ligu koju smo imali (a više nemamo), uz popularnost koju taj sport ima u Hrvatskoj - ima li netko objašnjenje za reprezentativne neuspjehe koje doživljavamo?