Tko i kuda vodi hrvatski vaterpolo?

Hrvatska vaterpolska reprezentacija je na proteklim natjecanjima izgubila status favorita i postala ''jedna od mnogih''. Hrvatski klubovi su među najjačima na svijetu, hrvatski igrači su među najtraženijima na svijetu, ali to nije dovoljno da reprezentacija išta postigne. Imamo europske prvake (Jug) i pobjednike kupa LEN (Mladost), ali nemamo medalju. Razlog tome je možda činjenica što navedeni klubovi (pogotovo Jug) ne daju dovoljan broj igrača u reprezentaciju. Najbolji igrači Juga, igrači koji su prvi put nakon 20 godina uspjeli osvojiti 3 trofeja u istoj sezoni ne zaslužuju igrati u reprezentaciji. Igrači poput Boškovića, Kržića ili Fatovića su igrači koji su morali uzeti sve u svoje ruke kada je bilo najteže, i uzeli su – i uspjeli su. Takvih igrača u ovoj današnjoj tzv. ''nacionalnoj vrsti'' nema. Nema igrača koji će preuzeti odgovornost kada je najteže. To je razlog što je hrvatska reprezentacija osma na svijetu.

Sadašnji izbornik Neven Kovačević je 14. svibnja, pred Final Four izjavio da u potpunosti stoji iza svog izbora igrača i da će ti mladi igrači moći podnijeti teret igranja u reprezentaciji. Također je rekao da će vrijeme pokazati ispravnost njegove odluke i da će se medalja osvojiti. U protivnom će on napustiti svoju poziciju.

Dragan Matutinović, čovjek od kojeg bismo svi željeli da spasi ovu reprezentaciju, je 31. srpnja po završetku Svjetskog Prvenstva, izjavio da Neven Kovačević nikada neće dati ostavku makar radio besplatno. Nažalost, imao je pravo. Neven Kovačević ni ne pomišlja na odlazak iako mu njegovi rezultati pokazuju put prema vratima. Ne treba trošiti riječi na obrazlaganje zašto bi se on trebao povući. Statistike sve govore, mjesta sve govore. Hrvatska je ove godine (do sada) odigrala 33 susreta. Ako uzmemo u obzir da je odigrano samo desetak ''pravih'' utakmica, porazan je podatak o 12 pobjeda, 14 poraza i 7 neodlučenih ishoda. Redom smo ostajali sedmi, četvrti pa osmi – prosječno je Hrvatska šesta reprezentacija svijeta. Čak ni ti rezultati nisu najgore što se događa, najgora je atmosfera u reprezentaciji. Reprezentacije, tako reći i nema jer u njoj ne igraju najbolji, samim tim i nema igre koja bi donijela rezultata, a trener se ne zna postaviti prema igračima. Npr. za vrijeme time-outa u utakmici za 7. mjesto protiv SAD-a igrači su bili raštrkani po bazenu, a praktički nitko nije slušao savjete izbornika.

Nameće se još jedno pitanje; zašto Kovačević nije smijenjen kad već sam ne shvaća da treba otići? Tko su ti ljudi u HVS-u koji koče promjene u reprezentaciji koje bi vratile Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto, na vrh ? Zanimljiva je ta teorija ''pomlađivanja'' koja je i dovela do ove situacije. Ako se već ''moralo'' ići u pomlađivanje, zašto ne igraju igrači poput Koljanina, Karača, Računice ili Mužića? Izbačeni su najbolji (Bošković, Fatović, Kržić, Šimenc), a igraju igrači za koje se bezuspješno tvrdi da su ''mladi'' (Barač, Kobešćak, Štritof). Bošković i Kržić nam nedostaju zbog desne strane koja je potpuno bezopasna, Fatović bi odlično došao na lijevoj strani uz Đogaša, a Šimenc bi na poziciji beka u kombinaciji s Ivanišem bio pravo rješenje. Ali svi nam ti igrači nedostaju zbog svog iskustva.

Ti su igrači otpisani s obrazloženjem da se ovakva, ''krnja'' reprezentacija mora uigrati za Atenu 2004. Znači, Hrvatska je svjesno žrtvovala 3 velika natjecanja da bi nešto napravila na Olimpijskim igrama. Zar se nije moglo nakon ovih natjecanja ići u pomlađivanje? Ostale su još 2 i pol godine do Olimpijskih igara. Kovačević je rekao da on u Ateni s ovom reprezentacijom garantira medalju. Nema tog čovjeka koji bi 3 godine unaprijed mogao garantirati osvajanje medalje. Tko zna što se sve može dogoditi do tada, a nitko ne može garantirati plasman među prve tri reprezentacije, bez obzira kakvu ekipu imao. Pogotovo nitko ne može s ovakvom ekipom garantirati išta, s ekipom u kojoj većina igrača (čast iznimkama) nije zaslužila da igra u nacionalnoj selekciji.

OLIMPIJSKE IGRE 2000. GODINE U SYDNEYU

Na tom je natjecanju naša reprezentacija osvojila sedmo mjesto. U toj su reprezentaciji igrali najjači, ali su izgubili četvrtfinale i ispali smo iz borbe za medalje. Tada se Kovačević počeo gubiti jer je svu krivnju prebacio na igrače. Otpisao ih je sa svih ostalih natjecanja i krenuo u neki ''plan pomlađivanja''.

EUROPSKO PRVENSTVO 2001. GODINE U BUDIMPEŠTI

Ostali smo četvrti. U susretu za treće mjesto smo izgubili od Mađara s velikih 12:9, a atmosfera u reprezentaciji je bila takva da se zadovoljstvo nije skrivalo. Hrvatska je bila zadovoljna četvrtim mjestom na Europskom prvenstvu. Nije ni čudo kada su svi igrači za taj ''uspjeh'' dobili premije. Donosimo još jednu Matutinu izjavu : '' Naši su skoro svi poskakali u bazen kada smo izgubili od Mađara; bili su prezadovoljni što su četvrti. Tako se ne ide naprijed.''

SVJETSKO PRVENSTVO 2001. GODINE U FUKUOKI

Plasman (8. mjesto) sve govori. Reprezentacije koje su se jedva plasirale na Svjetsko prvenstvo su nas držale u egalu cijelu utakmicu. Još je jedan podatak porazan; Hrvatska je izgubila od svake ozbiljnije reprezentacije, ali nažalost i od onih od kojih se ni pod kojim uvjetima ne smije gubiti. Jednom rječju – sramota.

Nema se više što reći. Od posljednjeg neuspjeha je prošlo 15 dana i do sada se smjena trebala dogoditi. S obzirom na postignute rezultate, Kovačević bi trebao dati ostavku. U protivnom, trebao bi dobiti otkaz. Do sada se međutim ništa od tog nije dogodilo. Nameće se zaključak da su čelnici HVS-a zadovoljni rezultatima reprezentacije. Ali mi nismo. Ne znam što se još čeka – koliko se štete reprezentaciji i njenom ugledu treba nanijeti da bi se krenulo u promjene ? Hrvatska je posljednju medalju osvojila 1999. godine u Firenzi i kako stvari stoje, još će dugo vremena to biti posljednja medalja. Pravo i jedino rješenje su promjene.