I dame šutiraju

Kad plivamo uzvodno

Ne može se opisati osjećaj koji me obuzme kada zaronim u more. Cijelo tijelo u tom trenutku gubi svoju težinu (poželjno za čitav život ), stapam se s jednim od četiri osnovna elementa dok mi je mozak prazan i oslobođen ikakvih misli (netko bi sada rekao: “Takav ti je uvijek!”). Nakon tog prvotnog čina bacanja u more, slijedi plivanje slobodnim stilom, popularno zvan “muški” dok se ne počnem daviti jer mi pluća više ne mogu uhvatiti ni komadić zraka. Naravno, nisam ni na pola puta do mreže! Plutam da bi odmorila svoje upregnute mišiće, pa onda opet malo “muški”, pa onda prsno iliti “ženski”, pa plutam…

Moj san o vrlo napornom, natjecateljski orijentiranom, iscrpljujućem i nezabušantskom jutarnjem plivanju, a sve u svrhu gubitka viška kilograma i zatezanja mišića, pada u vodu. Doslovno. I onda se još malo brčkam, pokupim stvari i odem kući gledati one koji plivaju tijekom cijele godine, puno sati dnevno. Ne zato da smršave, nego da osvoje sedam medalja na Svjetskom prvenstvu u plivanju. Dobro, šest…Australac Ian Thorpe je na ovogodišnjem u japanskoj Fukuoki to učinio s nevjerojatnom lakoćom. Ili se barem činilo da mu je lako. Kao, nije znojan, samo je mokar! Možeš si mislit! Osim što je pokupio šest zlatnih medalja Ian je, onako usput, skinuo i tri svjetska rekorda. Da se nađe… Njegov najveći “protivnik” (s najvećim očima ), Pieter van den Hoogenband, kao da i nije bio protivnik.

Mislim, nitko nije imao šanse protiv Iana, jer taj osamnaestogodišnjak “kao da ima propeler u nogama”, rekao bi naš Mićo. Isuse, Mićo!! Pa ne znam što da o njemu kažem… Zahvaljujem se na svakom korektnom i točnom podatku kojima informira javnost u vezi natjecanja ili samih sportaša, ali komentari…!!! Prozvati nekog “malim i neuglednim” samo zato što ga priroda nije obdarila visinom i ljepotom kao našeg Miću svakako nije lijepo ni po bon-tonu, ni po fair-playu. Uostalom, taj “mali i neugledni” Kitajima isplivao je treće najbrže vrijeme na svijetu na 200 metara prsno, a pritom je oborio i azijski rekord… Sorry Mićo, nisi mu ni do koljena!

Naši nisu ostvarili neke bajne rezultate, ali rekoše da nisu razočarani. Pa nisam ni ja. Jeste li čuli za sport koji se zove vaterpolo?! Jeste li znali da imamo i neke medalje s Olimpijskih igara, prvenstava Europe itd?… Znate li i da smo trenutno osmi na svijetu? He, he.. Pa ne zvuči baš tako loše. Loše je vrijeme u koje je naša reprezentacija poslana na face lifting. Osobno smatram da i nije bila tako ružna, niti da ju je činio gerijatrijski odjel bolnice iz Križevaca. Svaka čast za pružanje prilike mlađariji, ali…zar još niste naučili da uz sav trud mi mladi uvijek nešto zeznemo. A svjetsko prvenstvo je svjetsko prvenstvo! Ma koliko mi šutjeli o tome...

E, sada, tek toliko da ne zaboravite, a sigurno već pomalo i jeste! Ako vam on nije prva jutarnja misao, ako ga niste uključili u molitvu prije ručka, ako njegovo ime ne spominjete barem onoliko puta dnevno koliko i trepćete, ako niste promijenili ime sebi i svojim ukućanima, ako ne nosite njegovu sliku u novčaniku, ako možete zaspati bez neprestanog ponavljanja njegova imena…Da, da, dragi moji zaboravili ste ga! Goooooorane, geeeeenije!!! Sada te svi volimo, ti si naš heroj, naš ponos i slava. Bez obzira što se sada Guga Kuerten "razvalio"... Istina, da je provedena anketa prije Wimbledona, vjerujem da bi broj onih koji vjeruju u Gorana bio kao što je i sam rekao, ni dvadeset. U Splitu. Njegovom gradu. Što bi se više udaljavali od Splita to bi i broj “vjernika” bio manji. Neki tip tamo u Humu na Sutli vjerojatno više ne bi ni znao tko je Goran Ivanišević.

Narod te voli dok ti ide, dok si slavan i popularan. Ne prašta kikseve. Pogotovo ne više njih. Čast iznimkama! “I kad gube, I kad tuku….!” U svakom slučaju, očitana nam je bukvica. Propisno. Ali, nije me briga…Primila bi ih još stotinu, klela se u sve i svašta samo da i ovaj, četvrti put ne napravi duplu. Ma ne, neću se vraćati na meč, toliko je toga napisano i izrečeno, da jednostavno nema smisla. Sve znate! Svatko je to doživio i proživio na svoj način. Kidali su se živci, tekle su suze…U tom trenutku, ma kakvo god imali mišljenje imali o Goranu, vjerujem da ste ga, kao i ja, ostavili sa strane. I željeli samo jedno. I to ste dobili. Svaka čast! Hvala. E, I pazi kome posuđuješ auto, pa makar ti to bio i trener…

A sada dosta sentimentalnosti. Čula sam ndavno na radiju da je naša bejzbolska ekipa izgubila na Europskom prvenstvu od Francuske 0:14. Znam, srce vam se kida. Ali, važno je sudjelovati, je li?

Moram brzo završiti jer mi prijeti skraćivanje i pretumbavanje teksta; “Tri i pol kartice teksta… Puno je to. Ne znam baš…!” kaže ON. Ha, mislili ste da ovdje nema toga! Ma kažu ti da možeš sve, kako i što god ti želiš, ali...

To je zbog Gorana… Neću više nikad… Časna pionirska….