Uspavana ljepotica

Nekrolog nećemo pisati, nećemo ni plakati za propuštenom prilikom u četvrtfinalu protiv Turaka, jer iz današnje perspektive to vrlo malo znači. Iz sutrašnje - značit će još manje. Zbog stalnog putovanja u prošlost, i jesmo zaboravili na budućnost, pa još samo mi pričamo i pišemo o "veličanstvenoj Barceloni 1992." i "velikoj hrvatskoj košarkaškoj prošlosti". Uljuljali su se naši stručnjaci, poput uspavanih ljepotica, sve će vam reći odgovor na pitanje - koliko naših trenera radi u inozemnim klubovima?

Još je jednom došla do izražaja "kolektivna gubitnička svijest" ne samo momčadi, već i Saveza, vodstva i svega onoga što već godinama okružuje hrvatsku košarku i gura je sve dublje u ponor. Šteta je što još nema nekoga tko bi prstom pokazao na "košnicu" i jednim podužim štapom rastjerao "trutove" koji nastoje pokupiti med među radišnim pčelama. Trutove koji se bojaju svim bojama kako bi opstali na svojim pozicijama, dokazali svoju "muškost" šetajući se u lijepim odijelima i prisustvujući sjednicama na kojima se govori o temama o kojima zapravo nemaju pojma. I odlučuju o stvarima o kojima - nemaju pojma, cinično nam se smijući u lice i panično tražeći svoje ime na novinskim stupcima.

Milijun puta nam je prostrujalo kroz glavu, a priznajte da je i vama - zašto su Jugoslaveni (zapravo Srbi i Crnogorci, među one nekadašnje Jugoslavene spadali smo i mi Hrvati) toliko uspješni, a mi toliko neuspješni u košarkaškom sportu? A odgovor leži na dohvat ruke, tako je jasan i očigledan. Zato što košarku u zemlji naših istočnih susjeda vode stručnjaci, organiziraju se seminari, predavanja, stručni sastanci, o košarci se razgovara na stručnom nivou koji je u Hrvatskoj umro s danom kad je umrla i spomenuta državna tvorevina. Okoristili smo se još malo "ostavštinom" iz tadašnje SFRJ, igračima poput Tonija, Dina, Dražena, Stojka, Komazeca, Perasa... koji su izrasli na krilima stručnjaka iz sadašnje Jugoslavije, Slavnića, Žeravice, Maljkovića i njihovog mentora Aleksandra Nikolića. Nažalost, naš jedini "konj" za trku, ili barem jedan od najvećih, Krešimir Ćosić, napustio je hrvatsku košarku prerano, ne uspjevši prenijeti mlađima sve ono što je imao "u sebi". Mirko Novosel se "po direktivi" prebacio u nogometne vode, pa smo i u njemu izgubili nekoliko važnih godina.

Umjesto priča o "lošoj ligi iz koje ne mogu izrasti veliki igrači", možda bismo se trebali zapitati kako to Srbi i Crnogorci imaju iz godine u godinu nekoliko novih imena koja nose reprezentaciju, a liga im nije ništa snažnija od naše. Zašto? Zato što su naučili - pobjeđivati. I što se svi zbiju "pod jednu deku" kad je u pitanju interes reprezentacije. Barem se tako čini nama, iz ove perspektive.

Kod nas su drugačiji prioriteti. Kakvi - upitajte Božu Miličevića i Cibonu, koji su monopolizirali hrvatsku košarku, rade što ih je volja, a na svaki napad brane se kako su "lokomotiva hrvatske košake koja jedina niže uspjehe". Koje? Deset uzastopnih titula prvaka Hrvatske? Ako je to uspjeh, cijena koju je hrvatska košarka platila zbog toga je previsoka, a ni navijači "vukova" sigurno nisu više impresionirani pričama o "najvećem hrvatskom klubu". Nije tajna da su upravo čelnici Cibone "kumovali" razbijanju konkurencije u Zadru, Splitu, sada je tako čini se i u Rijeci. Istini za volju, nije im trebalo puno muke, jer su im čelnici lokalnih klubova uglavnom "otvarali vrata" svojom nesposobnošću i neznajem.

Ova momčad, koja je u velikoj većini sastavljena od sadašnjih i bivših igrača Cibone (njih 10) - očito je, prenijela je u sebe "duh" zagrebačkog kluba. Zaboravimo li na trenutak sve te "pokošene" titule u hrvatskim okvirima, Cibona nikad, unatoč dobrom rejtingu svojih igrača, nije postigla nijedan važniji europski uspjeh, u svih 10 godina hrvatske samostalnosti. Pokupili bi ono najbolje iz klubova kojima su prije toga nabijali komplekse, doveli u svoju momčad igrače kojima su zapravo sami nametnuli gubitnički mentalitet, a zatim ih pustili da se godinu dana "iživljavaju" i liječe sami sebe kompleksa "gubljenja od Cibone" i stvaranja istog - nekom drugom. Stvoren je jaz između Cibone i ostalih, "vukovi" su trljali ruke zadovoljni dojmom o "prvom u selu", a sve to je natjeralo našu košarku do titule "zadnjeg u gradu".

Nije stvar u tome što reprezentativci dolaze iz Cibone, već je stvar da se u Cibonu dolazi - da bi se došlo u reprezentaciju. Treba vam primjer? Evo vam nekoliko: Josip Vranković, Prkačin, Mamić, Kovačić, Marcelić, Žurić, vjerojatno isto čeka i Mancea. Možemo tako u krug, zapravo smo uvjereni da će baš to biti glavni argument "obrane" vodstva, navijača i prijatelja prozvanog zagrebačkog monopolističkog kluba i da ćemo opet krenuti u stranputice prema bezdanu. Nitko neće preuzeti svoj dio krivice, jer su svi zatvoreni usko u svoje sitne i jadne interese i svi se ponašaju kao da su baš oni ti koji su "uhvatili Boga za bradu"...

Reprezentacija je postigla to što je postigla, ali ne pada nam na pamet svaliti isključivu krivnju na leđa izbornika Aleksandra Petrovića, kao što će vjerojatno napraviti u HKS-u (iliti "privatnom društvu Danka Radića"). Potpuno se slažemo s njegovim izborom igrača, uz "fusnotu" koju smo spominjali i prije odlaska u Tursku, da je za Slavena Rimca moralo biti "izmišljeno" jedno mjesto u zrakoplovu. Ovo ostalo sa spiska - tko može opovrgnuti da je uistinu najbolje čime ovog trenutka raspolažemo? Igrači koji igraju u Panathinaikosu, Fortitudu, Realu, Maccabiju, Ciboni, CSKA-u, Pau-Orthezu..., koga biste vi izabrali?

Najveća bi pogreška bila pronaći nekog "najpametnijeg" koji će upropastiti i ono što valja u ovoj generaciji. A činjenica je da među 12 brojeva, postoji kvalitetna roba iz koje se može skrojiti ako ne svjetsko, onda barem jako i lijepo europsko "odijelo". Svježa krv treba stići iz momčadi koja je na Svjetskom prvenstvu U-21 reprezentacija osvojila srebro, nekolicini igrača iz te momčadi treba dati šansu, ali konkretnu, pravu, ne sjedenja na klupi i čekanja dok napune 23, 24, 25 godina, ili možda - da dođu u Cibonu. Zoran Planinić, Mario Stojić, Bruno Šundov, Dalibor Bagarić i Andrija Žižić petorka je koja može unijeti duha i svježine u našu najjaču momčad, ali treba im vjerovati, treba im dati da igraju.

Primjer nam mogu biti, prije svih - Španjolci, koji su četvoricu svojih 20 - godišnjaka povukli iz U-21 reprezentacije i postavili u najbolju momčad i to kao - nositelje igre. Ovi su im vratili - bronačnom medaljom i velikom persperktivom koju su najavili u dolazećim godinama. Ili - tko se ne sjeća Tonyja Parkera, 19 - godišnjeg Francuza koji nas je uništio u utakmici od 5. do 8. mjesta? Momka koji je prije samo godinu dana u Zadru bio proglašen najboljim igračem Europskog juniorskog prvenstva.

Uz kostur iz ove turske momčadi, Mulaomerovića, Sesara, Mršića, Prkačina, Giričeka, Vujčića, pojačan za Slavena Rimca, uz mladiće koji dolaze, mogli bismo se nadati da za dvije godine u Švedskoj više nećemo doživljavati traume koje nas pogađaju već treće prvenstvo u nizu. Ali, treba zasukati rukave, treba odrediti izbornika (jer je i slijepima jasno da Petrović uz ovakav podbačaj i sve "prijatelje" koje ima u HKS-u ne može preživjeti na ovom mjestu) koji će već sad pripremiti dvogodišnji program, s ciljem "Švedska 2003". Naš favorit je - Jasmin Repeša.

Ali ne zavaravajmo se, da dovedemo i Phila Jacksona, uz logistiku kakvu čine svi popratni ljudi koji se "motaju" po HKS-u - ništa se posebno ne bi promijenilo. Zato mijenjati treba puno više od Ace Petrovića, ali sumnjamo da će oni koji o tome odlučuju - promijeniti sami sebe...