Hrvatska nogometna sramota

Prvi dio susreta, momčadi koje bi dogodine mogle predstavljati Hrvatsku u Europi, sličio je utakmici osnovnoškolaca. Kvaliteta igre ispod svih kriterija, akcije bez glave i repa, a čini se da je i zalaganje našim igračima nepoznata riječ. Što je najžalosnije, gledatelji plaćaju karte da bi gledali tu sramotu.

Suđenje. Vječna tema na području Lijepe naše. Bolest za koju se ne pronalazi lijek. Suđenje Draženka Kovačića na Kantridi može postati ogledni primjer kako ne treba suditi. "Genijalac" koji pokazuje na bijelu točku iz samo njemu znanih razloga uništio je utakmicu. O jedanaestercima nije bilo ni govora, a kriterij pri dodijeli kartona bio je blago rečeno neujednačen. U samom finišu susreta "gazda" je nadmašio samog sebe, ne vidjevši Vukovićevo igranje rukom u šesnaestercu, a zatim je napravio još jedan veliki propust dopustivši Slavenu Biliću da prekine susret.

Naime, strateg "bilih" počeo je povlačiti igrače s terena prije no što je Kovačić to dopustio. Dvojbeno je da li je uopće postojalo objektivnih razloga za prekid. Armada jeste srušila ogradu, no niti jedan navijač nije izišao niti na atletsku stazu, a kamoli na travnjak. Letjeli su i upaljači, no ironično, barem su Splićani naviknuti na to, s time što na Poljudu leti kamenje, a navijači nerijetko znaju i "popričati" s nekim od igrača. Budimo iskreni, postupci Armade na samom kraju utakmice u najmanju ruku su – sramotni...

...ali, nismo li na takve probleme već upozoravali? Naravno da jesmo, ali nitko ne nalazi za shodno da reagira. A možda je upravo ponašanje navijača najlakše za razumjeti.

Gledatelji isprovocirani sveopćom situacijom, dolaze na stadione kako bi barem malo uživali, no sve što mogu vidjeti su umišljeni igrači, baletani koji vjeruju da vrijede milijune. Sveznajući stručnjaci - suci koji sasvim slučajno griješe i isto tako, sasvim slučajno, dobro žive. S obzirom da se incidentno ponašanje na utakmicama ne kažnjava, navijači se osjećaju i više nego pozvani da ruše ograde... Igrači kao da nisu svjesni gdje igraju, pa nerijetko provociraju, samim time dodavajući ulje na vatru.

Hajduk...koji pomalo sve više podsjeća na "modre" od prije nekoliko godina. "Brončana ekipa" žari i pali gdje god stigne. Slaven Bilić, trener je bez licence, a samim time nema pravo biti na klupi. Ali "bili" strateg, ne samo što sjedi na klupi, već si nerijetko uzima za pravo da uleti u teren ili izađe iz dodjeljenog mu prostora i dijeli svoju pravdu. Igor Štimac koji uspješno širi svoje poslove, puni stranice novina nenogometnim temama, ali naravno još uvijek aktivno igra. Teško da bi u nekoj drugoj državi osoba mogla voditi kladionice i sudjelovati u natjecanju. O moralnosti svega toga ne treba ni raspravljati. Možda je najbolji komentar pružio jedan splitski ljubitelj nogometa reakcijom: "Zar nama ovo treba?". Naravno da ne treba, Hajduk je klub s prebogatom prošlošću i karizmom da bi si dozvoljavao ovakve situacije, međutim ljudi koji vode "bile" ne misle tako.

Ali riba smrdi od glave. Nitko u HNS-u ne želi lupiti šakom u stol i unijeti malo reda. Da li zato jer su lijeni ili zato jer od toga imaju koristi, prosudite sami. Činjenice su da je kvaliteta nogometa nikakva, da se klubovi financijski jedva pokrivaju, da domaće igračke zvijezde u stranim klubovima teško pronalaze mjesto, da je nasilje na stadionima u porastu i da plaćeni nogometni čelnici ne mrdaju ni malim prstom kako bi pokušali promijeniti situaciju. UEFA nas neće ni morati kažnjavati jer smo sami sebi postali najveća kazna.

Za zabrinuti se je kada jedan priznati stručnjak kao što je Ivan Katalinić postavi pitanje: "Kamo sve to vodi?" Odgovor nam je, na žalost, svima jako dobro poznat. Putem degradacije i uništavanja ugleda odavno smo počeli kročiti. Na staze uspjeha može nas vratiti samo korijeniti rez, dolazak novih i ambicioznih ljudi na odgovarajuća mjesta, ljudi koji će imati hrabrosti uhvatiti se ukoštac sa svim problemima koji se javljaju. Dok do toga ne dođe hrvatski nogomet i dalje će se opisivati jednom riječju - sramota.