Postao sam zvijezda japanske televizije!

Dobro, možda sam prestrog u ovoj ocjeni, ali tako doživljavam ovu neku "tihu" vrstu blokade dotoka novih informacija. Tako smo samo pukim slučajem saznali da je Šimić danas bio na magnetnoj rezonanci (jedan od kolega završio je zbog svojih problema sa zubima u bolnici), pa smo dobili i službenu potvrdu, jer se "događaj" nije mogao sakriti. Dario ima bolove, i sigurno sljedećih 48 sati neće na teren, a tek nakon programa rehabilitacije kojeg će provesti u ambulanti reprezentacije - opet se nikome ništa ne može sa sigurnošću tvrditi. Ozljeda je takve prirode da se može i vratiti.

Foto: Dražen Patarčić

Inače, Šuker jučer nije trenirao zbog jednog udarca što ga je "popio" u Toyami, Živković nije trenirao zbog bolova u leđima. I sada vi budite pametni. Trening je zatvoren, a vi prvo morate da brojite igrače da bi ulovili koliko ih trenira. Kome je problem reći istinu što se događa u našem taboru?

Danas je zbog neke nenajavljene posjete Fifine komisije, umalo otpao svakodnevni brifing sa izbornikom. Pojavio se uz ispriku i obavio razgovor "ekskluzivno" za jedan hrvatski dnevni list. Ali kako smo shvatili iz "prisluškivanog intervjua", nema u njemu ništa ekskluzivno što mi već nismo znali. Osim jednog detalja da bi želio završiti svoj posao sa reprezentacijom kao i 1987. u Čileu. Ima li dovoljno dinamita u nogama "Čileanaca"?

Ma nije baš sve OK. Smeta me, ako tako mogu reći, što je više osmjeha i duhovitih dosjetki imao za sedmu silu TV Ekvadora (koji su to opet dobili posredstvom naše sedme sile), nego što ih upućuje nama! Zar smo mi toliko zločesti?

Foto: Dražen Patarčić

Najnovija navijačka informacija je da imamo u Tokamachiju tri drukera, uz već spomenutog Putnika, došla su nam još dva Torcidaša. Fetivi Splićani. Dakle Torcida - BBB 3:0, uz najavu da nam 30. svibnja dolazi oko tridesetak "zločestih plavih". Kako sam shvatio ovaj jedan spava u svom vlastitom šatoru, jer bi za cijenu koju bi potrošio za jednu noć spavanja u sobi, kako on sam kaže, mogao spavati i boraviti punih 30 dana na Braču. Naravno opet u svom šatoru.

Koliko moje riječi s početka ovog teksta potvrđuju sve prisutniju dosadu, neka vam bude primjer da sam ja (a ni kriv ni dužan) bio televizijska "zvijezda" za japansku televiziju. U stvari, dan uopće nije bio dosadan kada se sve zbroji. Ali ja tekst pišem tokom dana i navečer (vama je to oko podneva) ga šaljem na obradu i objavljivanje. Nema pravila, kada ne očekujemo ništa dogodi se "čudo" odnosno kontra. No vratimo se "japanskoj dnevnoj sapunici". TV centar u Niigati gdje mi igramo prvu utakmicu sa Meksikancima odabrao je iz samo njima znanih razloga cjelodnevno snimanje mog rada. Od jutarnje kavice u kampu reprezentacije preko brifinga sa igračima, treninga, press konferencije s Jozićem pa sve do svečanog prijama u zgradi općine Tokamachi. Na kraju večeri kamere su svijetlile i u media centru dok se pisao ovaj izvještaj, slale slike u Sport Net i Slobodnu Dalmaciju. U nedostatku igrača, trenera, nekih posebnih akcija, sasvim smo dovoljni i mi novinari. Stupce, minute i kolumne nečim treba napuniti. Uz desetke pitanja tokom cijelog dana, što radimo ovdje, jedemo, kako doživljavamo ove ljude i tko je tko u našoj reprezentaciji, trebao sam sastaviti i našu prvu jedanaestoricu.

Za svaki slučaj sam ja ipak sastavio momčad od 12 igrača. Nema šanse da nas ti "mali" niski, brzi, dosadni Meksikanci dobiju. Njih će biti samo 11. Ako mi štos upali. Barem sam razdrmao ovu našu svakodnevnicu. Sada razumijem ove naše zvijezde. Naporno je paziti što pričati, kako se kretati, ponašati. Ponekad poželite otići i u WC ali iza vas hoda ekipa i snima!

Foto: Dražen Patarčić

Nije mi bilo lako, jeo sam i pio japanske specijalitete kako bih pokazao da ovdje doista sve volimo. K(L)ažu dečki (novinari) da sam bio odličan. Čak sam se u prepunoj dvorani zahvalio gradonačelniku i gostima za sve lijepo što nam daju ovdje u Tokamachiju. Lovu, za sada, samo uzimaju.

Na prijemu je bila gala večera, a neki naši novinari (vidi sliku) morali su "zaraditi" za hranu mlateći po kuhanoj riži i praveći neki njihov specijalitet. Inače svoj govor nisam upamtio, nisam ga ni pisao, nego onako iz glave. Ali naravno da će moje "pozdravno slovo" prenijeti svi japanski mediji, pa se malo potrudite da saznate što sam ja to izgovorio. Ako netko nađe što sam ja to izgovorio i sačuva mi za uspomenu, poklanjam mu dres hrvatske reprezentacije sa mojim imenom na leđima i potpisom.

I tako. Dođe kraj današnjeg dana. Uštedio sam. Sit svega pomalo a i gladan nisam, željan sam tuš kabine i kreveta. Dobar je to osjećaj biti zvijezda dana. Makar jednom u životu. Ali ne ponovilo se prije našeg finala u Yokohami.

Sayonara!