Uoči SP: Španjolska pritajeni favorit

Kraljevina Španjolska ne pripada u red najbogatijih europskih zemalja, ali samom svojom veličinom i tradicijom nezaobilazna je u svim krojenjima budućnosti Europske Unije. Tako je i u nogometu, koji je bez konkurencije najpopularniji sport na Pirinejskom poluotoku, iako se Španjolci mogu podičiti i mnogo boljim rezultatima u nekim drugim sportovima. Real Federacion Espańola de Futbol jedna je od starijih europskih nogometnih federacija, te je bila među osnivačicama FIFA-e davne 1904. godine. Ipak, prvo državno prvenstvo odigrano je tek u sezoni 1928/29. kada su konačno pod istu "kapu" stavljene sve španjolske zemlje (Kastilija, Katalonija, Andaluzija, Baskija ...). Baskijci i Katalonci uvijek su bili posebno svojeglavi, pa je tako, primjerice, reprezentacija Katalonije odigrala više od 60 utakmica od 1912. do danas.

Španjolska reprezentacija, poznata i kao Furia, predstavila se svijetu na Olimpijskim igrama 1920. Legendarni vratar Ricardo Zamora, kojeg nogometni povjesničari često nazivaju kronološki prvom zvijezdom svjetskog nogometa, te čvrsti branič Samitier i napadač Pichichi (po njemu je kasnije nazvan trofej za najboljeg strijelca Španjolske), predvodili su sastav koji je osvojio srebro. Prvo SP su propustili, ali su već na drugom, 1934. godine, ostavili odličan dojam. U osmini finala su deklasirali jedan Brazil (3:1), a u četvrtfinalu su se namjerili na domaćina Italiju i odigrali 1:1. U ponovljenoj utakmici favorizirani domaćin je s minimalnih 1:0 prošao dalje.

Uslijedile su teške godine za Španjolsku. Najprije krvavi građanski rat, a potom i "produžetak" u II. svjetskom ratu. Iz svega toga Španjolska je izašla kao zemlja fašističke diktature, a generalisimus Franco je, kako to već biva, svoju državu promovirao kroz sport. Već 1950. Španjolska je opet na SP; "pogazivši" SAD, Čile i Englesku u skupini. U završnoj "ligi četvorice", remiziraju s kasnijim prvakom Urugvajem, ali gube od Brazila i Švedske.

Vraćaju se 1962., gdje u skupini pobjeđuju Meksiko, a gube od Čehoslovačke i "starog znanca" Brazila, te zauzimaju posljednje mjesto. Da je kriza prevaziđena, potvrdila je 1964. godina i naslov europskog prvaka, generacije koju su predvodili Luis Suarez i Amaro Amancio. U Engleskoj 1966. zapali su u tešku SP-skupinu s SR Njemačkom i Argentinom, pa ni pobjeda nad Švicarskom nije dostajala. Sljedeća dva Mundijala propuštaju.

Na SP u Argentini 1978. gube od Austrije, remiziraju s Brazilom i pobjeđuju Švedsku, pa ranije odlaze kući, a na Euru 1980. u Italiji remiziraju s domaćinom, ali Belgiju i Englesku pamte po zlu.

Nakon pada Francovog režima, FIFA je konačno povjerila Španjolskoj organizaciju svjetske smotre nogometa. Prvi put s 24 reprezentacije, Mundijal donosi pobjedu Italije, a Španjolskoj tek skroman plasman među 12 najboljih. U prvom krugu, uz Sjevernu Irsku, prolaze dalje (otpali Jugoslavija i Honduras), a u drugom ih eliminiraju SR Njemačka i Engleska. Dobar nastup konačno su imali na Euru 1984. gdje prolaze Portugal, SR Njemačku i Rumunjsku, u polufinalu Dansku, a tek u finalu gube od Platinijeve Francuske 0:2.

U Meksiku 1986. na sceni je u punom sjaju generacija koju vode golgeter Emilio Butragueńo, te dugovječni vratar Zubizarreta i ništa manje dobri igrači Michel, Julio Salinas, Gallego i Goicoechea. Najprije gube od Brazila, ali pobjeđuju Sj. Irsku i Alžir. U osmini finala "raznijeli" su Dansku 5:1, a u šok-utakmici četvrtfinala gube od Belgije nakon jedanaesteraca. Nakon toga, na Euru '88 imaju nesreću sa ždrijebom koji ih svrstava s SR Njemačkom i Italijom. Povratak je uslijedio na SP 1990. gdje eliminiraju Belgiju, Urugvaj i J. Koreju, ali u osmini finala tijesno gube od Jugoslavije (1:2 nakon produžetaka).

Tradiciju nastupa na SP nastavljaju 1994. u Americi, gdje nisu bili uvjerljivi, ali zajedno s Njemačkom prolaze Južnu Koreju i Boliviju. U osmini finala lako su se obračunali s Švicarcima (3:0), ali potom gube od Italije 1:2. I na Euru '96. su prisutni, ulaskom u drugi krug i četvrtfinalnim porazom od Engleza. France 98 donosi uvodni poraz od Nigerije, remi s Paragvajem i pobjedu 6:1 nad Bugarskom, koja im se naposlijetku pokazala nedovoljnom. Naposlijetku, na Euru 2000 su prvi u skupini s SRJ, Norveškom i Slovenijom, ali četvrtfinale gube od moćnih Francuza 1:2.

Uz reprezentaciju koja je uvijek bila "tu negdje", ali nikad na vrhu, mnogo više uspjeha postigli su klubovi. Prije svih, "njihova veličanstva" Real Madrid i Barcelona, ali i Valencia, Zaragoza, Deportivo, Espanyol i ostali dobro su poznati europskoj nogometnoj javnosti.

U proteklim kvalifikacijama protutnjali su 9. skupinom (Austrija, Izrael, BiH, Lihtenštajn), napravivši učinak 6-2-0 uz omjer pogodaka 21:4. Najveća zvijezda je, bez ikakve dvojbe, Raul Gonzalez Blanco, napadač Real Madrida, koji je u svojoj 25. godini, prema mišljenjima mnogih stručnjaka, najbolji europski nogometaš. Protivnici će osim Raulu, veliku pozornost morati posvetiti blokiranju Morientesa i Luis Enriquea, te prekidanju nadahnutih akcija Mendiete i lidera Hierra.

Izbornik Jose Antonio Camacho (56), i sam igračka legenda španjolskog nogometa, bi u svojoj shemi 4-4-2 mogao postrojiti ove igrače: Casillas - Manuel Pablo, Hierro, Helguera, Sergi - Mendieta, Valeron, Xavi, Luis Enrique - Raul, Morientes. Tu su još i vratar Canizares, te Vicente, Nadal, Celades, Puyol, Exteberria i Tristan.

Naša prognoza za Španjolsku je glatko prvo mjesto u skupini. Nakon toga dobit će protivnika iz skupine E, vjerojatno Irsku ili Kamerun, eventualno Njemačku, što također nudi mogućnost prolaska dalje. O daljnjem razvoju događaja bilo bi nezahvalno špekulirati, ali sigurno je da će Furia odigrati zapaženu ulogu ovoga ljeta na Dalekom Istoku.