Sportski look i kako do njega

Osvrnula bih se upravo na dojam koji sportaši ostavljaju izvan borilišta. Kod nekih je taj personality više izražen, dok se većina ipak nije odvažila na veću promjenu imidža. Istaknula bih one koji dominiraju, kako najboljim rezultatima u svojim sportovima, tako i osebujnim, te jedinstvenim stilom kojim pokazuju višu razinu inventivnosti i hrabrosti u odnosu na svoje kolege.

Foto: Dražen Patarčić

Očito da njihove frizure, način oblačenja, te općenito, sam nastup u javnosti, nailaze na veliko zanimanje publike, odnosno fanova. To sportašima, dakako, često puta može i smetati jer su skloni isticati isključivo sport kao svoj adut, ali nikako se ne mogu oteti dojmu da je Pešalovljeva, sada već antologijska frizura (i medalja, naravno), bila predmet čestih rasprava među zaljubljenicima sporta. Dakako u pozitivnom kontekstu. Lijepo je kad se neki sportaš ističe kako svojim sposobnostima i rezultatima, tako i svojim lookom i stylingom. Zato, ne umanjujmo nikako važnost Pešalove reinkarnacije legendarne "fudbe" koju su mnogi odavno otpisali i zakopali duboko s ostalim modnim ludostima osamdesetih. Moramo priznati da mu upravo ta frizura, koju tako ponosno nosi, daje svojevrsnu notu simpatičnosti i posebnosti. Stoga, Nikolaju kapa dolje, a tko ima slične afinitete i hrabrosti da "to" prošeta po gradu, ne ostaje ništa drugo do - puštanja kose. Postoje mnoge varijacije na temu, a izbor prepuštam vama.

Pozitivni su i pohvalni primjeri Janice Nazionale Kostelić koja je, vjerojatno potpuno nesvjesno, "natjerala" mlađu žensku populaciju da njene utrke prati s pletenicama (tako je barem u mom kvartu...), a nerijetko su viđeni i brojni navijači s umjetnima koje im sasvim solidno stoje. Upravo je iz takvih sitnica moguće vidjeti koliki utjecaj Janica ima na Hrvate. Identificiranje nacije s jednom tako snažnom individuom rezultiralo je fanatičnim praćenjem skijanja i pomnom analizom svih njenih utrka. Slalome, veleslalome i spusteve pratili smo s jednakom pozornošću i zanimanjem kao i neke znatno popularnije i eksponiranije sportove u Hrvatskoj (npr. nogomet, košarka, rukomet). Njezina iskrenost i zaigranost su uistinu zarazni: "Malo sam se bojala hoću li biti prva, druga ili treća. No, išla sam ravno, pa kaj bude", izjavila je Janica u svom prepoznatljivom stilu nakon jedne utrke. Brat Ivica, doduše, ne fura pletenice, ali zato propagira svoju drugu veliku ljubav poslije skijanja, a to je sviranje gitare. Živim za dan kada će sa zlatnom olimpijskom medaljom oko vrata i svojom gitarom prodefilirati pred onim ljubomornim i zajedljivim Austrijancima. To će biti show!

Foto: Goran Pervan

Fenomenalni Goran Ivanišević definitivno zaslužuje posebno poglavlje. Njemu nikada nije trebao stilist (trebali su mu samo novi reketi), niti će mu ikada trebati. Što god radio i kako god izgledao u tom trenutku, znamo da to radi sa srcem. Njegova neobično jaka karizma omogućila mu je da svakom promjenom stila skrene pozornost na sebe i svoju igru (kakva god ona bila u tom trenutku). Dobro ga se svi sjećamo ćelavog, ali i dugokosog, s maramom pa ubrzo i bez nje, s kapom pa bez kape, s bradom pa bez nje... Uvijek je otvoren i susretljiv, rado komunicira s novinarima i na taj način osvaja dodatne simpatije: "Nisam mogao baciti nijedan reket, jer ih imam samo tri. Moram ih čuvati. Kako mi je Tacchini poslao nekoliko novih majica, mogao sam si opet priuštiti bacanje jedne u publiku. Znam da im to i nije neka reklama, ali mogao bih si za takve slučajeve napraviti tetovažu "Tacchini" ako mi dovoljno plate", komentirao je Goran jednom prilikom slavlja nakon jedne pobjede u Wimbledonu. Nakon osvajanja Wimbledona, Goran je definitivno postao nacionalni heroj koji si u takvom položaju, što se imidža tiče, može dopustiti ama baš sve (osobno bih ga htjela vidjeti u onom izdanju s palmom na glavi).

Stigli smo i do najvažnije sporedne stvari na svijetu. Žalosno je da od toliko nogometaša nemamo nekoga tko uistinu iskače iz podosta jednoličnog mnoštva. Dobro, tu je uvijek Boban sa svojim maštovitim odjevnim kombinacijama, ali nema svatko u mogućnosti poslušati Leonardine savjete za stil i kombiniranje boja i uzoraka. Zabilježeno je i blajhanje u duetu (Stanić i Bilić na SP-u '98), te poneko eksperimentiranje s dužinom ili kratkoćom kose (Tudor), ali to bi uglavnom bilo to. Najveći dio njih, ipak, se najbolje osjeća s talijankom na glavi, a eventualni pomak se dogodi eksperimentiranjem njezinom dužinom i načinom začešljavanja šiški. Većina "fucoša" se ipak orjentirala na hvatanje manekenki i udubljivanje u filozofska pitanja vezana uz odabir najnovijih modela automobila... Čast iznimkama, naravno, ali takvih je premalo za zemlju koja luduje za "kockastima". U vatrenom kontekstu nemoguće je ne spomenuti nezaobilaznu figuru i svojevrsnu ikonu novije hrvatske povijesti - našeg i vašeg Ćiru. Dobio je mjesto u ovom tekstu jer već godinama s javnošću dijeli svoju ovisnost o nikotinu i čokoladi. I to mu stoji! Ćiro bez cigarete? Ne bi išlo... No nisu cigerete i čokolada ono po čemu je Ćiro prepoznatljiv. Tu su još i njegova davni, ali legendarni bijeli šal, uvijek svježe obojena kosa (nijansa plave noći možda?) i odnos s novinarima. "Sine, gdje su ti pitanja? Neću s tobom razgovarati ako nemaš pripremljena pitanja… Ne mogu vjerovati, ti ćeš jednog izbornika Hrvatske tako intervjuirati!? Jesi li ti genije?", samo je jedna od brojnih izjava u "tatinom" stilu.

Dobar primjer za nogometaše je Englez David Beckham i njegova aktualna irokezica (da se ošišao u Hrvatskoj, zabilježili bi nagli porast proračuna…). "Svojom frizurom ne želim ništa poručiti svijetu i uopće ne mislim da je skandalozna", izjavio je nedavno. On je svoje šišanje i cjelokupan imidž doveo na globalnu razinu, a mediji su to prepoznali i dodatno napuhali (posjet "Beckhamovskoj palači" preko neta, ma molim vas...). Vezano za prije spomenutu irokezicu, moram spomenuti i onu hrvatsku. Željko Mavrović sa svojom legendarnom frizurom bio je dugo godina "Bog i batina" svjetskog boksa, a njegova pojava i cjelokupan imidž predstavljaju daleko najhrabriji pokušaj iskakanja iz jednoličnosti u Hrvata.

Hvalevrijedni su i momčadski pothvati promjene imidža. Sjetimo se samo francuske rukometne reprezentacije (SP '95) s prepoznatljivim i neprepoznatljivim izbrijanim znakovima na glavi ili nogometaša Dinama u modrom izdanju, ali takvi slučajevi su uistinu rijetki, kratkotrajni i podložni isključivo velikim finalima.

Uistinu imamo velike sportaše, ali rijetko koji od njih uspijevaju izgraditi prepoznatljiv i jedinstven stil. Bilo bi lijepo kad bi malo više poradili na tome, ne samo radi nas koji to smatramo zanimljivim i nadasve simpatičnim pothvatima, već i radi vlastite promidžbe. Neki su to odavno prepoznali, te itekako dobro unovčili. Kad je Ana Kurnikova posljednji put osvojila Grand Slam turnir? Ne pokušavajte se prisjetiti jer nije nikad. A opet je na svim duplericama i u svim muškim fantazijama. Igra na kartu ženstvenosti i seksepilnosti i na tome je doktorirala (najbolje to pokazuju basnoslovni iznosi za reklame). Sestre Williams je slijede u stopu. Atraktivnost je definitivno preslab izraz za njihovu pojavu. Dobro, tu je malo zahtjevan tata, ali ne izlazi on na teren u onako dekoltiranim haljinicama.

Da se dotaknem NBA ovaj bi se tekst znatno odužilo, ali ne mogu ne spomenuti, u posljednjih nekoliko godina, najviše medijski eksponiranog Allana Iversona. Čovjek igra, pjeva (doduše, ne znam kako uspješno) istovremeno dopunjavajući svoj zatvorski dosje, a na internetu postoje brojne stranice posvećene isključivo njegovim promjenama frizura i brojnim tetovažama (za sada se ukrasio sa skromnih dvadesetak sličica). "Svaka od njih predstavlja nešto u što vjerujem, nešto što sam doživio u vlastitom životu, nešto do čega mi je stalo ili neku poruku koju želim uputiti svijetu", pojasnio je Allan svoje tetovaže.

Nisam za pretjerivanje u smislu forsiranja svoje osobnosti i personalityja, nego jednostavno predlažem malo više maštovitosti i hrabrosti kod osmišljavanja vlastitog stila. Takav pristup osigurava potporu i zanimanje medija u znatno većoj mjeri, a i pozitivni rezultati kod navijača teško da će izostati. Ne očekujem, naravno, nekoga istotoviranog sportaša s fudbom i palmom istovremeno (dakako, ako se usudite, smao vi dajte!), uz podeblji zatvorski dosje i s gitarom u ruci, ali se iskreno nadam da će i naši sportaši shvatiti važnost tog segmanta u cijeloj priči »biti vrhunski sportaš«. Možda je Hrvatska malo prekonzervativna zemlja za neke smjelije promjene imidža koje bi vjerojatno, u većini medija bile dočekane na nož, ali od velike je važnosti probiti led. Čak je i loša kritika bolja od nikakve. Važno je naglašavati svoju osobnost i razvijati je u onom smjeru koji nam odgovara i u kojem se možemo pronaći. Smjelost i originalnost u razumnim granicama mogu itekako koristiti u vlastitoj promociji i promociji svojih sportskih rezultata.

Stoga, sportaši, sretno!