Kad naš brod tone...

Foto: Dražen Patarčić

Ali više od tri poraza i povratka kući nakon samo tri dana, boli pristup i način na koji su odigrane utakmice. Vrijeme je za promjene i to ne samo na izborničkom mjestu, vrijeme je za promjene u cijelom hrvatskom rukometu, a prije svega vrijeme je za promjene u glavama nekih igrača do čega nije nimalo lako doći jer glavu je najteže promijeniti.

Atlanta i zlatna olimpijska medalja su šest godina iza nas, a od tada pa do danas hrvtaski rukomet ide u samo jednom pravcu, u duboki, duboki ponor. Na svako veliko natjecanje kretalo se s optimističnim izjavama i najavama o borbi za medalje, a povratak je redovito bio pognutih glava i uvijek istim isprikama o nenaklonjenosti sudaca, jakim protivnicima i svemu ostalom. Nikad se međutim nije došlo do zaključka da jednostvano nismo dobri i da je atmosfera u rukometu pokvarena interesima nekih ljudi kojima u rukometu, ali i u sporu uopće nije mjesto.

Na Europskim i Svjetskim prvenstvima gubili smo od Ukrajine, Slovenije, Južne Koreje i još uvijek je bilo ljudi u reprezentaciji koji su bili sigurni da ćemo u Švedskoj proći skupinu u kojoj su svjetski prvaci (Francuska), brončani sa SP (Jugoslavija) i reprezentacija koja je uvijek u rukometnom vrhu (Njemačka). Usprkos činjenici da su iz skupine tri reprezentacije išle u drugi krug nije bilo nikakve činjenice koja je išla u korist hrvatske reprezentacije, a od vodstva i igrača se stekao dojam da je prolaz sigurna stvar. Kao jedan od razloga optimizma navodila se i zlatna medalja s Mediteranskih igra gdje su poraženi i Francuzi, ali svi zaboravljau da su MI drugorazredno rukometno natjecanje koje služe za probu nekih novih igrača i uigravanje kombinacija. Francuzi sigurno nisu napravili paniku nakon poraza na tim igrama jer su znali da će najbolje odigrati onda kada to bude potrebno, u Švedskoj.

Foto: Dražen Patarčić

Nastup i igru hrvatske reprezentacije ne bi trebali komentirati sportski novinari nego bi se to trebalo prepustiti psihijatrima i psiholozima. Neozbiljan pristup i početničke pogreške koje su radili naši reprezentativci nevjerojatan je za ljude koje sebe nazivaju rukometnim profesionalcima. Od prve minute susreta s Jugoslavijom vidjelo se da tu nešto "smrdi" i da je u odnosima među igračima i u odnosu igrača s izbornikom nastao neki "kratki spoj".

Nakon utakmice s Francuskom puno je toga postalo jasnije. Božidar Jović je izjavio da se skoro potukao s Tihomirom Baltićem, Renato Sulić je "poludio" nakon što je saznao da neće početi utakmicu s Jugoslavijom, a neki mlađi igrači su prije utakmice s Njemačkom izborniku rekli da će nakon utakmice hrvatska zastava biti na pola koplja. Nevjerojatno, ali istinito. Očito je da neki igrači ne smatraju da je čast igrati za nacionalnu reprezentaciju i da bi i tamo trebalo sve vrtiti oko njih kao što je to u njihovim klubovima. Ali "gospodo" reprezentacija nije tu zbog vas, vi ste tu zbog nje.

Još jednom se potvrdilo da oni koji su već dokazano najbolji igraju najbolje u reprezentaciji. Slavko Goluža, Zvonimir Bilić, Valter Matošević i Mario Kelentrić već su se potvrdili kao svjetske klase i igrama u reprezentaciji samo dokazuju da veliki igraju dobro i kad je najteže. Oni koje misle da mogu postati zvijezde svjetskog rukometa igrama u hrvatskoj ligi i da je dovoljno da se pojave u dresu reprezentacije gadno su se prevarili.

Foto: Dražen Patarčić

U svemu tome veliku ulogu odigrao je savez. Savez u kojem je godinama na dnevnom redu samo jedna stvar: tko je utjecajniji, Zagreb ili Metković? Još su svježa sjećanja na završnicu prošlogodišnjeg prvenstva i odlazak rukometaša Metkovića s terena. Zemlja u kojoj se prekine finale play-offa i ne može očekivati da joj reprezentacija bude u vrhu, a o medalji da i ne govrimo. Zato je vrijeme za promjene u cijeloj rukometnoj strukturi, a ne samo na izborničkoj poziciji. Treba se napokon riješiti ljudi koji ne plaćaju igrače i onda kada ti igrači žele otići ne puštaju ih iz kluba.

EHF izbacio je Zagreb iz Lige prvaka zbog simbolične svote koju je bivši europski prvak dugovao, ali jedino što začuđuje u toj priči je da jedan klub koji je bio na krovu Europe nema novaca za platiti taj mali dug. To je samo jedan od trulih kotačića u rukometnoj mašineriji koja se raspala na EP. Ima ih još mnogo, ali bi nabrajanje trajalo dugo, nažalost čak i predugo.

Zato je potrebno krenuti ispočetka s novim ljudima i ako treba s novim igračima jer većina ovih koja je igrala u Švedskoj ne zaslužuje nositi dres nacionalne vrste. Jer puno je ljepše vidjeti ljude koje žele igrati i trude se pa završe posljednji nego one kojima je sasvim svejedno da li su prvi ili zadnji. Ovih drugih je u našoj reprezentaciji ipak previše.