Korea/Japan 2002

Hrvatska "kolonija" opustošila Tokamachi

Duga je noć. Spava se u Japanu dok vi ovo čitate (3.40 h dok je ovo napisano po japanskom vremenu). Polako se pokušavamo potjerati u krevete. Ne ide nam baš najbolje. Teško se svi privikavamo na ovih sedam sati razlike. Neki su se "tabletirali" malim žutim!!, a neki su nakon što su odradili posljednju vijest o Jozićevih 23 izabranika krenuli nahraniti želudac u vlastitom aranžmanu, makar je dogovor sa touroperatorom (Generalturist) da će on to riješiti, a ne redakcija. Sponzori, "Bog Vas Blagoslovio" (znaju oni najbolje tko su!!!).

Foto: Dražen Patarčić

Grad je prazan. Trgovine su odavno pogasile svoja svijetla, a poneki prolaznik nagoviješćuje i život u ovom gradu. Nakon treninga novinarska kolonija se "raspala" na dvije grupe. Prva se opredijelila na telefonsko izvještavanje i daktilografkinje, dok se drugi dio sedme sile uputio u Media centar.

Mobiteli rade, možete me nazvati ako želite!!! Nije skupo, svega desetak dolara po minuti, +81 090 2225 5480. Pa tko voli, ja sam na raspolaganju za izvješća iz prve ruke, neka izvoli. Tako smo se mi iz telefonirali i okupili u restoranu (isključivo) po preporuci domaćina. I gle čuda??? Srebrić nam je uputio tradicionalni "ČESTITAM" sa fotografije koja je zauzimala centralno mjesto u lokalu. Nas petnaestak i tri gosta. Jaki smo, vrlo jaki. Toliko jaki da je nakon što smo naručili prvu rundu pića ostali bez Kirin piva. Svega pet boca kvalitetnog piva koje poručuje da ćemo biti sretni tek kada ga otvorimo, zadovoljilo je prve potrebe. U drugoj rundi (a sve čekajući naše naručene večere) već nismo imali, nego svega tri iste boce piva sasvim drugačijeg imena.

Foto: Dražen Patarčić

Međutim, domaćini su nas ponudili kvalitetnim hrvatskim crnim i bijelim vinima. Tasmanijska neman koju povremeno gledamo na crtanim filmovima nije nam bila ravna u ovom brzom "pustošenju" zaliha preporučenog nam lokala. Što bi se tek dogodilo da se pojavila manja ekipa od 4-5 BBB ili Torcidaša. (nadam se bez fajta ovdje). Dečki bi se uputili na trošenje Ožujskog piva. Da, da, OŽUJSKO. Ima ga, od danas popodne u reprezentativnom taboru je podignut je šator sa Ožujskim pivom. Cijene ne znamo. Ali znamo da ćemo to ujutro provjeriti. Pustošenje Tokamachia završilo je i prije nego je počelo. Rano je, ili nije rano.

Tko sada spava u hotelu reprezentativaca ne znamo. Imamo strogi režim dozvoljenih posjeta. Japanci su tamo stalno. Barem to možemo zaključiti gledajući fotke koje šalju, a koje mi nismo imali šanse napraviti. Neka. Samo neka rade. Ima dovoljno vremena da se i mi naviknemo na neke nove staze, neke nove načine komuniciranja.

Foto: Dražen Patarčić

Ovdje je sve u sekundu. Ali istina je, ne ljute se kada mi redovno kasnimo, samo nas pogledaju vrlo čudno dajući nam kiseli osmijeh, vjerojatno misleći kako smo mi zaostala vrsta koju treba istrpiti ovih 30 dana. Ma neeeeee. Predivni su domaćini. Mislim da bi prije nama dali svoje uratke nego poslali u svoje redakcije samo da bi nas učinili zadovoljnima.

Sayonara. Laku noć. Ovdje je 04.10 h. Svoje poslednje misli prije padanja u krevet šaljem svojima, najmilijima. A oni će znati da su oni baš ti. To se osjeti, kao što se osjeća da ovaj Tokamachi diše kao Hrvatska. Hvala im za taj osjećaj.