Bili smo kao filmske zvijezde

Foto: Vlado Vivoda

Ustali smo oko 6 ujutro. Dan je krenuo loše? Autobus je iz hotela prema vlaku za Tokyo krenuo sa minutom zakašnjenja, što je bio jako loš znak! Siguran sam da više nećemo vidjeti istog šofera, vjerovatno će se pridružiti onih 5.3% nezaposlenih u Japanu, a ne bih se začudio da napravi i "harakiri". U Tokyo smo stigli oko 8.30. Tu smo čekali na super-brzi Shinkansen Joetsu koji iz Tokya do Niigate (udaljenosti oko 350 km) vozi točnih 2 sata i 9 minuta. Na željezničkoj postaji u Tokyu smo osim stotina Mekiskanaca, uočili i Zvonu Bobana koji je pokraj nas projurio prema prvom vagonu vlaka (misleći vjerovatno da je to prva klasa? a to je zapravo bio vagon za pušače bez rezerviranih sjedala). U vlaku su nam Meksikanci pjevali njihove "domoljubne" pjesme, te non-stop nudili tekilu. Nekolicina Japanaca, od kojih jedan u dresu ex-Croatije Zagreb sa natpisom Kazu na leđima, su doslovno izgorjeli nakon gutljaja tekile.

U vlaku smo razgovarali sa jednim Meksikancem koji živi u San Franciscu i sponzorira put i boravak još četvorice svojih prijatelja na Svjetskom prvenstvu. On nam je rekao da se očekuje čak do 15.000 meksičkih navijača u Niigati. Mi smo u tom trenutku bili vjerovatno jedini Hrvati u vlaku te smo bili glavna atrakcija za slikanje sa Meksikancima.

Foto: Vlado Vivoda

Dolazak u Niigatu je bio? točan (što se u Japanu ne mora ni spominjati), te je vozač Shinkansen-a vjerovatno čuo za sudbinu vozača autobusa te se nije htio igrati sa minutama.

Naš boravak u Niigati je započeo vrlo zanimljivo - već na ulazu u autobus koji vozi specijalno sa željeznicke postaje prema sjevernoj tribini na stadionu, Japanac nas je jedno minutu snimao za neku lokalnu televiziju. Kad smo izašli iz autobusa pokraj sjeverne tribine dočekalo nas je jedno veliko iznenadjenje. Pri pokušaju pronalaženja ostalih navijača iz Hrvatske shvatili smo da smo zapravo mi do stadiona stigli prvi (4 i pol sata prije utakmice) od Hrvata. Dakako, naš dolazak je izazvao salvu oduševljenja japanskih navijača u našim dresovima. U prosjeku, svakih 20 sekundi netko od njih nas je pitao ako se može slikati sa nama. Mi smo se osjećali kao filmske zvijezde. Primjetile se nas japanska i meksička televizijska ekipa, te su od nas dobili optimistične izjave glede nastupa naših ljubimaca.

Japanci koji su bili s nama ispred sjeverne tribine su pokazali koliko su prijazni, iskreni i dobri ljudi. Nakon slikanja uvijek su nam se zahvaljivali, mnogo ih je reklo "hvala" i "dobar dan" na hrvatskom jeziku. Neke djevojke s kojima sam se slikao su imale natpise "Boban", te "Hajde Hrvatska" i cijelo vrijeme su nas pratile, a kad sam im spomenuo da je Boban bio s nama u vlaku za Niigatu, klicale su od oduševljenja. Pokraj sjeverne tribine, na koju se kasnije smjestio najveći broj hrvatskih navijača, na travi je bila izložena ogromna hrvatska zastava na koju su se Japanci (a i mi) potpisivali. Veliki broj Japanaca je na sebi nosio dres ili neko drugo obiljezje naše reprezentacije, što je pri pogledu na sjevernu tribinu bilo vidljivo.

Foto: Vlado Vivoda

Pravo je ludilo nastalo kad smo počeli bojati lice crveno-bijelim bojama. Japanci su to krivo shvatili, te smo morali raditi prekovremeno. Osim 30-tak Japanca, maskirali smo i jednog "samuraja" koji nam je za uzvrat poklonio lepezu sa natpisom "pobjeda" na japanskom. Sve u svemu, osjećaj filmskih zvijezda nam se svidio, i nijednom nismo odbili slikanje sa našim japanskim prijateljima. Ostali hrvatski navijači nisu u to doba vjerovatno ni sanjali da će uskoro postati "filmske zvijezde", a nama je to već i dosadilo, te smo jedva čekali da još naših stigne.

Čudno, prvo smo sreli jednog umirovljenog 73-godišnjeg Sarajliju iz Njemačke, koji je "potegao" čak iz Frankfurta. Uskoro, počeo je stizati i ostatak naših navijača, i to većina Hrvata iz dijaspore (Novi Zeland, Australija, Engleska, Njemačka, Kanada), te skupina od oko 30-tak navijača koji su stigli iz Hrvatske. Moram spomenuti i petoricu naših koji su stigli Trans-sibirskom željeznicom sve do Vladivostoka, ali budući da im je brod pobjegao ispred nosa, od Vladivostoka do Japana su putovali avionom. Kažu, put im je bio super, ali su se ipak odlučili vratiti avionom.

Pivo se na stadionu počelo tociti točno sat i pol prije početka utakmice! Na negodovanje mnogih naših navijača, Japanci su prodavali samo jedno po osobi, a red je bio dug 30-tak metara, te su mnogi odustali nakon prve pive. Međutim, bilo je i lukavih navijača, kao npr. snalažljivi dečko iz Nove Gradiške, koji je okrečući baseball kapu na glavi i tako mijenjajući identitet u očima zbunjenih Japanaca odjednom uspio kupiti tri (3)!!! pive ne izlazeći iz reda. Tipična hrvatska snalažljivost.

Foto: Vlado Vivoda

Transparente i zastave smo počeli postavljati oko sat vremena prije početka utakmice. Stigli su i naši decki sa velikom Coca Cola zastavom sa potpisima koja je (nadam se) bila viđena na tv-prijenosu. Uskoro je počelo i naše navijanje uz neprestalno slikanje i snimanje od strane Japanaca. Uglavnom smo pjevali pjesme "Oj Hrvatska Mati", "Jer ja volim Hrvatsku" te "Moja Domovina". Japanci su nam bili od velike pomoći pri navijanju i skandiranju te posebice pri pljeskanju. Također su nam posudili bubanj sa bubnjarom!!! Žao nam je bilo da se "vatreni" njima, kao ni nama, nisu dostojno odužili svojom igrom. Na oduševljanje Japanaca, cijela sjeverna tribina je zaorila kad smo mi započeli skandirati "Nippon, Nippon?" (Japan na japanskom), a Japanci su se odmah pridružili. Hrvata je po slobodnoj procjeni bilo oko 300 na sjeveru i sjevero-zapadu. Imali smo i podršku od barem 5,000 Japanca (šteta sto nisu znali naše pjesme, s njima bi sigurno nadglasali mnogobrojnije Meksikance) u "borbi" protiv u slobodnoj procjeni 10-ak tisuća Meksikanaca.

Tugu nakon utakmice jedino su nam olakšali sjajni Japanci svojom gostoljubivošću i prijaznošću na našem putu od stadiona prema željeznickoj postaji.

Slijedi Italija. Navijači su spremni, a nadam se da će se i naši igrači "probuditi"!?