Japanska sapunica

Vrijeme liječi sve rane!

Dražen Patarčić • srijeda, 05.06.2002.

Dobro je. Vrijeme je na našoj strani. Sunčan i ugodan dan. Igrači su se od jutra razmilili po hotelu "Ana". Japanci trčkaraju, klanjaju se i skupljaju potpise. Slikaju se, ali ne s fotoaparatima nego mobitelima. Mala čuda tehnike. Telefon, TV i fotoaparat. Surfaju s njim po Internetu. Danas sve nekako djeluje "normalnije" nego jučer. Svi smo izgleda previše "našpanani" i puni elektriciteta.

Slika 2 od 3.
Foto: Dražen Patarčić

Danas je primirje. Pijemo jutarnju kavicu zajedno, smješkamo se, nitko nema ništa protiv škljocanja fotoaparatom. Odobreno mi je čak i slikanje svih prostorija u kojima boravi naša reprezentacija. Od soba, dvorana za sastanak, odmor i zabavu. Sve, što god sam poželio. Ali nisam želio iskoristiti ovu ponudu do kraja. Poslikao sam samo dio toga. Valjda će biti šanse za još neko slikanje.

No, nisam želio o tome pisati. Naumio sam otipkati nešto o "proizvodnji". O igračima. Igrači su prije svega ljudi, ali javne osobe koje su dužne kontrolirati sebe i svoje postupke. Danas su "zakopane" gotovo sve "ratne sjekire" koje postoje na ovaj ili onaj način. Barem si ja utvaram da je tako.

Dan mi je počeo loše, s užasnom glavoboljom. Previše piva tokom noći ili ovo teško vrijeme. Zato sam se nagradio odmorom. Zaslužio sam si ga. Odmor u pisanju, slikanju. Ali prije tog odmora, natjerao sam se na jutarnje druženje sa našim dečkima. Morao sam to iz nekoliko razloga. Prvo, nikako nisam mogao shvatiti gdje pucaju neke naše komunikacije. A ne pucaju nigdje. Jednostavno je i njima vrlo teško pao ovaj poraz. Nitko ga nije želio. A kada se izgubi, kada se osjeti da je voda došla do grla da se polako tone, onda se svim silama čupamo van.

Slika 1 od 1.
Foto: Dražen Patarčić

Netko to ne može u gužvi, netko baš treba društvo. Naši dečki koji svoj kruh pošteno zarađuju po europskim i svjetskim klubovima, imaju dovoljno iskustva kako se treba postaviti u takvim trenucima. Ali teško je biti 100% unutra 24 h na dan, kada vas svakih nekoliko trenutaka netko cima. Od novinara, pa sve do stotine poznatih i nepoznatih osoba.

Drugi razlog zbog kojeg sam išao do hotela naše reprezentacije je bila moja želja da bez diktafona, bez fotoaparata, sasvim ljudski saslušam, popričam i vidim kako oni sve na to gledaju. Nikada se ne upitamo kako to oni podnose. Kako im je u njihovim glavama. Samo se juri za ekskluzivnom izjavom, posebnom fotkom, "teškim" naslovom koji će vas natjerati da si kupite novine ili eventualno otvorite baš tu stranicu na Internetu.

Ponekad se pretjera u takvim kombinacijama. Prednost nas novinara je da ono što osjećamo, doživimo ili vidimo možemo bez problema objaviti. Odmah, sada. Igrač nema tu mogućnost da svoje doživljaje, razmišljanja i osjećaje izgovori u mikrofon, kameru onda kad bi to on najbolje napravio, kada osjeća da je vrijeme za to. Na žalost vezan je rokovima, pressicama, mitinzima. Satnica koja ga ne pita kako mu je, kako se osjeća i što želi.

Vrijeme definitivno radi za nas. Odmorio sam se, nadam se da su se i igrači danas odmorili. Sutra je novi dan. Samo zajedno, samo pod jednom hrvatskom zastavom možemo nešto napraviti. Italija je favorit. Uvijek je bila. Ali favoriti su tu da izgube onda kada se najmanje nadaju. I ovdje su gubili. Gubit će i opet. Vrijeme je da se skupimo, da se pogledamo u oči i kažemo: Idemo Hrvatska.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!