Ludilo u Ibarakiju, a što će tek biti u Yokohami…

Zatim smo navijali ispred tribine, te na okolnim ulicama pa sve do željeznicke postaje u Kashimi koja je udaljena oko 15 minuta (autobusom) ili 45 minuta pješačenja od stadiona. Vlak je također bio priča za sebe, nadjačali smo zvuk tračnica, skakalo se i pjevalo, dok neki nisu popadali s nogu od umora. Talijana nije bilo nigdje, pobjegli su sa stadiona isto kao što smo i mi nakon utakmice protiv Meksika. Za mene je vikend bio dug, a počeo je u Sapporu u petak.

Budući da sam imao ulaznicu za susret Argentina - Engleska, isplanirao sam si jednodnevni izlet do Sappora. Grad je dosta drugačiji od Tokija, nije zgusnut, već planski izgrađen u širinu. Cijeli grad je bio pun engleskih navijača, po slobodnoj procjeni nekih 15.000 tisuća. Stadion Sapporo Dome je zaista impresivno zdanje. Potpuno je natkriven tj. zatvoren, što je huk engleskih navijača činilo impresivnim. Argentinaca nije bilo ni približno, tek oko 2.000. Budući da Engezi slove kao huligani u Japanu te da je njihov rivalitet sa Argentincima svima dobro poznat, osiguranja i policije je bilo doslovno na svakom koraku. Engezi su bili dosta glasni pri pjevanju svoje himne (God Save the Queen), te su sporadično pjevali još 3-4 standarne pjesme. Osobno, nisam svjedočio niti jednom ekscesu na toj utakmici iako su na nekim tribinama Englezi i Argentinci bili izmješani. Nakon utakmice, slavlje Engleza po kafićima i ulicama (inače prohladnog) Sappora trajalo je do slijedećeg jutra.

Nakon utakmice meni je u glavi bila samo jedna stvar da li ću uspjeti zamijeniti avionsku kartu tako da u Tokio stignem nekoliko sati ranije od tri poslijepodne. Ujutro sam ustao u šest te se uputio na New Chitose zračnu luku. Tamo sam imao sreće te sam uspio promjeniti kartu i u Tokio stigao oko 10. Odmah po dolasku na centralnu željezničku postaju počeo sam sretati naše navijače s kojima sam zajedno putovao do Kashime. U Kashimu smo stigli oko 13.30 (utakmica je počela u 18.00 po japanskom vremenu). Kraj željezničke postaje pronašli smo jedan mali kafić/štand na ulici te se tamo pridružili nekim hrvatskim navijačima koji su ranije stigli iz Tokija i iz kampa u Kashimi. Tu su se popile velike količine izvrsnog Asahi piva te se već uvelike navijalo.

Čulo se izuzetno zanimljivih priča naših navijača kojih su se smjestili u kampu na moru i koji uživaju u gostoprimstvu Japanca koji ih voze danju i noću gdje god treba. Većina hrvatskih navijača je prije utakmice obišla nekoliko japanski! svetišta/hramova (neki čak 12 hramova!!) u potrazi za "podrškom" našoj reprezentaciji. Sretao sam navijače iz doslovno svih krajeva Hrvatske te Hrvate iz cijelog svijeta.

Od željezničke postaje u Kashimi pa do stadiona putovali smo autobusom, u kojem smo neprestalno navijali i skakali. Slična "procedura" nastavljena je i uokolo stadiona. Mali problemi nastali su kad smo se skupili na tribini, a japanska policija nam je upućivala da sjednemo na svoja mjesta. Precizni Japanci su htjeli da svi sjedimo na svom numeriranom mjestu, ali su nakon nekog vremena odustali te su nas pustili da ostanemo uz ogradu. Nošeni sjajnom igrom naših reprezentativaca nismo prestajali navijati cijelu utakmicu. Od toga, barem 80% vremena smo pjevali "Moju Domovinu". Na ovoj utakmici bilo nas je 500-1000, sto je vise nego protiv Meksika, ali opet se pojavio isti problem – bili smo na odvojenim lokacijama na stadionu. Jedna grupa od stotinjak navijača je bila na centralnoj tribini, druga, od 200-ak je bila na gornjoj etaži naše tribine, dok je nas oko 150 bilo iza gola. Ipak, kad smo se uspjeli sinkonizirati, vjerujem da se naša pjesma čula i na malim ekranim! Kad je Italija zabila gol nismo prestajali s pjesmom, a kad su Olić i Rapaić zabili, nastalo je totalno oduševljenje među hrvatskim navijačima.

Poslije utakmice, je nastala totalna euforija – kako sam već u uvodu i spomenuo. Naš put u Japan je nakon ove utakmice dobio smisao te nas je ova pobjeda učinila jako ponosnim. Na tribinama, kao i igrači na terenu, dali smo sve od sebe te nadglasali višestruko mnogobrojnije Talijane. A što će tek biti u Yokohami…