Harakiri na oproštaju

Najbolja moguća riječ? Ili najkraći opis? Ne znam, sada, trenutačno, na pamet mi pada samo jedna. Harakiri. Klasični, nepatvoreni harakiri. Razlozi nisu važni, samo konačan rezultat. A on je kristalno jasan. I neobično bolan. Hrvatska je protiv Ekvadora zapela sama na sebi. Je, istina je da Ekvador nije zaslužio podcjenjivanje, niti mi je to intencija, no u ovom groznom filmu, bez šanse za happy endom, ipak su glavni glumci, loši, užasno loši glumci, bili – Hrvati. Kada je najviše trebalo, nismo znali, nismo mogli učiniti ništa. Baš ništa. Čista nula za oproštaj sa scenom koja je, u nekim drugim okolnostima, mogla ponuditi strašno puno. Međutim, da bi kročio sigurnim koracima moraš znati kamo želiš doći i kako tamo želiš doći. Prvo smo, valjda, znali. Drugo? Način stizanja na odredište? Misaona imenica. Pojma mi nismo imali ni o čemu…

Nismo očekivali ništa lagano. Nismo očekivali da će Ekvador, usprkos "šansama za prolaz u drugi krug satkanima od niti puke teorije", skinuti gaće. Nismo očekivali da ćemo ih natrpati "samo tako". No, nismo, bogme, očekivali ni da ćemo voziti u suprotnom smjeru, koji je sugerirao rasplet kakvog smo sada svjedoci. Agresija, trka, dominacija, totalni nogomet, želja, motivacija… Termini koji su se nametali kao jedini logičan izbor. Ništa od ništa. To smo napravili. Što smo mi, zapravo, mislili? Da je Ekvador nepremostiv? Da ima snagu koja nameće bježanje od odgovornosti? Zašto, kvragu, jednostavno nismo igrali nogomet. Znali smo da moramo zabiti. Jedan najmanje, dva poželjno. E, sad, kako smo mi to mislili zabiti sa svoje polovice? Na kojoj smo, poput najboljih kukavica i neznalica, obitavali cijelo prvo poluvrijeme. Gospodo draga, nogomet je poprilično egzaktna igra, u kojoj moraš poentirati za pobjedu. Da bi poentirao, moraš doći do protivnikova gola. Da bi, pak, uspio to, moraš, u to sam uvjeren, prelaziti, organizirano i suvislo, centar igrališta. Jednostavno? Kako kome. Nama je bilo prokleto komplicirano. Prokleto do kraja…

Ne pada mi napamet, koliko god razočaran, rezigniran ili potučen, baš poput svih kojima je Hrvatska svetinja, bio, pljuvati ili napadati našu reprezentaciju iz svih oružja. Samo, nekoliko pitanja se nameće. Prvo i osnovno: gdje je nestala kreacija? Strah? Ne bi se reklo. U startu smo krivo postavili ključne elemente. Ili samo jedan element. Sredinu terena. Vodili smo se, barem meni to tako djeluje, mišlju da će nam "talijanski koncept" donijeti put među velikih 16. Statirali smo i čekali. I presudili sami sebi. Ne može u utakmici koja nam je suprotstavila Ekvador taktika biti sazidana na – čekanju. Tražila se dominacija. Koja se generira upravo na sredini terena, koja se "puni" kreacijom prema naprijed. Tu smo ispali toliko nezreli da je to baš sramotno. Mirko Jozić je nakon Italije uputio "svojim najdražim suradnicima", novinarima, krajnje ciničan komentar, "drago mi je da je Stjepan Tomas odigrao sjajno, neka sada vide oni koji su mene i njega stalno napadali da su bili u krivu…" Neshvatljiv odnos.

Stoga me zanima što će Mirko reći sada, kada je Tomasa, sasvim nerezonski i iz samo njemu znanih razloga, gurnuo u presudnu ulogu kontra Ekvadora. Ovo nije napad, niti sumnja u Tomasove, nesumnjivo velike, ali opet limitirane okolnostima, mogućnosti. Protiv Ekvadora nam je nasušno trebao – zadnji vezni. Jer, ako smo već deklarativno naprijed gurnuli trojac Bokšić – Olić – Rapaić, ako je Niko Kovač ostao jedan središnji, onda Tomas ne može biti drugi. Odnosno zadnji vezni. Protiv Ekvadora ne. Nikako. Stjepan Tomas je momak sjajnih predispozicija, momak koji je, recimo, Francesca Tottija isfrustrirao i "ubio", ali on nema mogućnosti da bude "sabirnica" na sredini terena. Na ogromnom prostoru nam je trebao kreativac i znalac, koji bi stao na loptu i odigrao "nešto pametno". Jer, Ekvador je činio baš to. Igrao. Lagano, smireno i tehnički. Mi? Mi smo lupali bez smisla i reda.

Kad smo upali u mašinu, više nismo mogli van. Izgledalo je, meni osobno, poprilično porazno. Ono što smo mi nekad radili drugima – uništavali ih igrom – to je nama napravio Ekvador. Ostali smo na suhom, ispaćeni od silnog čekanja. Upitno je jedino što smo čekali… Šansu za kontranapad? Ako je tome tako… Naravno, pitanje je tko je sugerirao takvo postavljanje i pozicioniranje. Jozić ili igrači, nesvjesni krivog stava? Na kraju, nevažno je i to. Uvjeren sam da je Jozić sa Tomasom pogriješio. Bez zle namjere, uništio je i Tomasa i igru Hrvatske. Kad je Ekvador shvatio da se tu štošta da iskopati i napraviti, dobio je vjetar u leđa i odjurio u pobjedu. Sjajno pokrivanje prostora (što, doduše, s obzirom na naše izdanje, i nije bio neki problem), igra od noge do noge i to je bilo sve. To je bio kraj. Harakiri.

Najgore je od svega što na kraju i nismo trebali zabiti dva. Jer, Meksiko je "odradio svoje" protiv Talijana. Zakazali smo mi. Užasno, užasno početnički smo se postavili. A trebao nam je samo nogomet. Igra. Bez prevelike filozofije. Ovako, ispali smo neznalice, nemojte sumnjati da će sada svi kreirati priču o "Hrvatskoj pobjedi protiv Italije na krilima sudaca…" Nema gore stvari nego kad čovjek uništi samoga sebe. Upravo to je napravila Hrvatska. Kada je najviše trebalo, mi smo bili najmanje dobri, nismo bili pravi i sasvim zasluženo smo ispali. Razočaranje i gorčina će sada prerasti u bijes. Iako je sve hipoteza, pusta tlapnja, Hrvatska je, da je preskočila Ekvador i uskočila u more šesnaestine finala, mogla napraviti tko zna koliko. Salve kritika, vjerojatno i uvreda, stuštit će se na Jozića i reprezentaciju. Neću se prikloniti tome, jer smatram da nije sve crno-bijelo. Zapravo, mislim da je upravo ovaj potop otklonio neke teze i postavke, kojima smo svjedočili nakon Meksika. Recimo, ova utakmica je bila savršena za – Davora Šukera. Možemo mi lamentirati o svemu, osim o nogometnom znanju koje ima Davor. Mogao je, morao, odigrati barem jedno poluvrijeme. Mogao je hraniti napadače, daleko bolje nego N. Kovač i Tomas, pa i Vugrinec.

No, Šuker je ostao vani. Ostala je vani i Hrvatska. Ne, naravno, samo zbog ovog razloga, ali uvjeren sam da je to bio jedan od krivo složenih parametara. Zaključak je nedvojben – Hrvatska nije zaslužila prolaz. Netko će dometnuti da je "Hrvatska sigurno dovoljno kvalitetna za šesnaestinu finala, vjerojatno i za više". Možda se i možemo složiti. U teoriji. Praksa je, ipak, pokazala suprotno. Dobri smo toliko koliko smo u ovom trenutku pokazali. Pokazali smo malo, premalo i tu je svemu kraj. Žal, razočaranje i ogorčenost ostaje. No, moramo gledati dalje. Sviđalo nam se to ili ne. Hrvatska si ne smije dozvoliti da potone zbog ovog podbačaja. Činjenica je da sutra ništa neće biti isto. Gro velikih igrača, u koje se danas sumnja i bezrazložno baca u kategoriju "loosera" odlazi na tih, gubitnički način. Tužno, ali istinito. Zajedno s njima, i Hrvatska se spušta stepenicu niže. Makar smo pobornici teze da je i sam plasman na Svjetsko prvenstvo uspjeh, očekivali smo više. Nismo čak ni imali pretežak posao. Najteži protivnik smo, ustvari, bili sami sebi. Kao i mnogo puta do sada. Nesreća je u tome što na ovakvim natjecanjima nema dovoljno šansi za vađenje iz mrtvih…

Jedino što ne bih volio je – totalni rat. Koji će, bojim se, krenuti već na Dalekom istoku, a razbuktati se u Domovini. Nije tajna, previše se negativne energije i razmirica taložilo posljednjih mjeseci. A to uvijek završava frontama optužbi. Pogotovo kad smo mi u pitanju. "Ratničke igre" su nam, mislim, suvišne, situacija je i ovako dovoljno porazna. Biti će, nažalost, pričanja o "pobjednicima i gubitnicima", o onima koji su "bili u pravu ili krivu", iako je jedina istina da smo – svi izgubili. Svi…

Oproštaj je ovo, ponavljam, jedne velike, sjajne, pobjedničke generacije. Oproštaj kakav nismo željeli. Barem većina nas. Analiza i kritika su, dakako, potrebni, njih se ne smije izbjeći, međutim, moramo smoći snage za dostojanstvo. Neće nam biti lako. Neće nam biti ni ugodno. No, ako želimo sutrašnjicu barem približno svijetlu kao što nam je bila prošlost, moramo sve raditi temeljito i sustavno. Prokleto su teški ovakvi dani. Prokleto. Utjeha? Ispali su Francuzi i Argentinci? To nije utjeha. Zapravo, utjehe danas nema, niti je smijemo tražiti. Samo čista, nepatvorena, gruba realnost. Hrvatska odlazi kući. Hrvatska je podbacila. Hrvatska je bila loša. Činjenice. Tužno, ali istinito. Harakiri na kraju, kada smo se tome najmanje nadali…